Uz poraz Hrvatske protiv Španjolske 3:0
na Euru 2024. u Njemačkoj

Ništa nije funkcioniralo u prvoj utakmici Hrvatske na 17. europskom nogometnom prvenstvu. Možda je poraz 3:0 protiv Španjolske, unatoč potpori pedesetak tisuća hrvatskih navijača na olimpijskom berlinskom stadionu, čak i dobrodošao u svjetlu velikih očekivanja. Da se odmakne euforija koja je vladala prije početka turnira i stvari u potpunosti podrede treninzima u jezerskoj bazi Neuruppinu. Momčad izbornika Zlatka Dalića ponovno je, kao i prije tri godine, poražena u prvoj utakmici turnira, ali mnogo uvjerljivije i bolnije nego tada protiv Engleza u Londonu. Golovi Alvara Morate (29.), Fabiana Ruiza (32.) i Danija Carvajala (45. + 2) pokazali su sve slabosti hrvatskih obrambenih linija, raspadnutih u završnih šesnaest minuta prvoga poluvremena. Lako je kritizirati nakon debakla, kao i slaviti u pobjedama, no s porazom je, zanimljivo, osiguran mir reprezentaciji, svjesnoj da su protiv Španjolaca bili sami sebi najveći protivnici. Kao da su izgorjeli impresionirani ambijentom, baš kao i prije osamnaest godina protiv Brazila. Bilo je dirljivo čuti „Lijepu našu“ koju pjeva „pola Berlina“, no to je ostalo našim subotnjim vrhuncem. Ne smije se zanemariti ni činjenica da je Furija vrhunska reprezentacija (kao i naša) koja je tri pogrješke u obrani kaznila s tri pogotka. To je protiv Hrvatske u novije doba napravila jedino Argentina u katarskom polufinalu. K tomu, bilo je propuštenih prilika, Bruni Petkoviću je vratar Unai Simon obranio kazneni udarac u danu kada osim navijanja – jednostavno nije išlo s nogometom.

Svejedno, od čvršćega je materijala sazdana vrsta s dvije medalje na dva posljednja svjetska prvenstva, kao i srebrom u Ligi nacija. Ona, za razliku od prethodnih naraštaja, brže uči na vlastitim pogrješkama, obnavlja svoju energiju i uklanja poteškoće. Izbornik je imao dobru namjeru – sučeliti Španjolcima igrače koji su prvi put u povijesti svladali Portugal. Nažalost, prijateljska utakmica nije isto što i natjecateljska. Vidjelo se šezdeset minuta da bez Ivana Perišića, uz Luku Modrića, zaštitnoga znaka Vatrenih, nemamo onu prepoznatljivu okomitost prema naprijed. Točnije, preciznost. Bilo je dobrih prigoda u oba poluvremena, a novost s mučenjem glede realizacije nije novost. Protiv Albanije i Italije – mora se biti rastrčanijim, odlučnijim, točnijim u dodavanjima. Što to treba mijenjati, teško je napisati nakon utakmice u kojoj je podbacila cjelokupna momčad. U srijedu 19. lipnja u Hamburgu vjerojatno ćemo dominirati posjedom, samim tim i kvalitetnijom gradnjom igre. Potrebno je prestati se zamarati pričama da nemamo napadača kao Marija Mandžukića, osporavanoga sve do pogotka Engleskoj u moskovskom polufinalu prije šest godina. Uvijek će biti osporavanja, pa i onih koji su dokazane svjetske nogometne kvalitete, kao Kramarić i Budimir. Hrvatska pripada nogometnomu vrhu, ima širinu igračkoga kadra, dovoljnu da i rezerve preokrenu rezultat. Albanija će biti ponosan i neugodan protivnik, no sve se u sljedećoj utakmici pita hrvatske reprezentativce. Oni vole izazove, osobito kada ih se prerano otpiše.

Tomislav Šovagović