Hrvatskoj predstoje novi ultimatumi: zona slobodne trgovine na Balkanu, carinska unija i, na kraju, balkanska unija. Od Hrvatske traže da prihvati da Jadransko more bude 'talijansko jezero'. Jakovčić najavljuje autonomi­ju Istre. Stvara se euroregija koja je u službi pretvaranja Jadranskoga mora u 'talijansko jezero'. Talijani su pro­glasili ekološki pojas, a nama se usuđuju to pravo uskraćivati. Čak su i Slovenci proglasili ekološki pojas, i to na dijelu hrvatskoga mora. Vlast Bosne i Hercegovine ne dopušta Hrvatskoj graditi most za Pelješac. Srpsko-crnogorski policajci kontroliraju Bokokotorski zaljev. Slovenski su vojnici još uvijek na Sv. Geri, na hrvatskome teritoriju. Talijani dvojnim državljanstvom žele dobiti znatno ojačanu talijansku manjinu za ostvarivanje svojih pretenzija. Prema Hrvatskoj se vodi kolonijalna politika na nov način. Hrvatska je pod vlašću Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke. Banke u Hrvatskoj u rukama su stranoga kapitala i ne vode politiku razvoja Hrvatske. Od Hrvatske se traži da proda svoju zemlju i obalu i sve što još vrijedi. Ako se smjesta ne odupremo, izgubit ćemo svoj suverenitet, čak i ako ostanemo izvan Europske unije. Prijeti nam opasnost da od hrvatskoga suvereniteta ostane samo hrvatsko ime. Prijeti nam opasnost da će budući hrvatski naraštaji moći birati između četiri K: biti konobar ili kuhar na rasprodanoj hrvatskoj obali, za bogatu stranu klijentelu, a onima koji ne budu mogli dobiti ni takvo zaposlenje, a ostanu u Hrvatskoj, ostat će preostala dva K: kriminalac ili kurva. Iako je ova slika crna, duboko vjerujem da se ona neće ostvariti. Vjerujem da će se većina hrvatskoga naroda, prije ili kasnije, oduprijeti sadašn­joj pokorničkoj hrvatskoj politici, u kojoj se većina hrvatskih stranaka krivo predstavljaju kao hrvatske stranke. Nažalost, one su sve manje hrvatske, a sve više briselske, jer prihvaćaju provoditi politiku koja se utvrđuje u Bruxellesu, na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. Hrvatskoj treba nova politička opcija koja će čvrsto braniti nacionalne interese, koja će biti sposobna braniti i obraniti naše interese u europskim i u svjetskim centrima moći.

1. Pregovori o ulasku Hr­vatske u Europsku uniju su neustavni

Ustav svake demokratske države jest jamstvo pro­tiv samovolje i nezakonite moći bilo koje osobe ili institucije. Zato je poštivan­je ustavnosti jedan od naj­važnijih kriterija za prepoznavanje demokratskih drža­va. U tome je smislu i za Hrvatsku ostvarivanje ustavnosti i sprječavanje neustavnoga djelovanja bilo koga bitno za demokratsku budućnost države. Zbog toga je vrlo opasno ono što se danas događa u Hrvatskoj jer najviša držav­na i politička tijela djeluju suprotno Ustavu Republike Hrvatske u pregovaranju s Europskom unijom. Članak 2. hrvatskoga Ustava nedvosmisleno propisuje: "suv­erenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv". Suprotno toj odredbi hrvatskoga Ustava, Europska je unija orga­nizirana kao naddržava na koju članice prenose dio svojega suvereniteta. U prijedlogu novoga Usta­va Europske unije, u članku l. u glavi l. piše: "Ovim se ustavom osniva Europska unija, na koju države članice prenose nadležnost za postizanje svojih zajedničkih ciljeva."

Nije samo ova odredba Ustava Europske unije u suprotnosti s Ustavom Re­publike Hrvatske. Cijeli je europski Ustav u suprotnosti s Ustavom Re­publike Hrvatske jer je Europska unija utemeljena na načelima koja su u neskladu s temeljnim postavkama Ustava Republike Hrvatske. Budući da Hrvatska ne može mijenjati Ustav Europske unije, onda Hrvatskoj, ako želi prih­vatiti Ustav Europske unije i sačuvati svoju ustavnost, ne preostaje ništa drugo nego mijenjati svoj Ustav. Sadašnja je praksa nedo­pustiva jer se u pregov­orima s Europskom unijom krši hrvatski Ustav. Zato je nužno hitno pokrenuti promjene Ustava Republike Hrvatske. Ako se ne želi protuustavno djelovati, trebalo bi zaustaviti pregovore o ulasku u Europsku uniju ili hitno promijeni hrvatski Ustav.

Dakle, po Ustavu Republike Hrvatske, ne samo što Hrvatska ne smije ući u Europsku uniju, nego ni hrvatska Vlada ne smije pregovarati o ulasku Hrvatske u EU.

Nije ovdje riječ samo o for­malnim suprotnostima između Ustava Europske unije i Ustava Republike Hrvatske, nego i o stvarnim i velikim suprotnostima, što pokazuju i sljedeće činjenice.

Europska unija utemeljuje se na ovim bitnim načeli­ma:

- zakoni i propisi Europske unije jači su od zakona i propisa članica Unije;

- odluke sudova EU-a snažnije su od odluka sudo­va članica;

- građani svake države-članice mogu preko institu­cija EU-a spriječiti i osporiti odluke institucija svoje nacionalne države.

Iz cijele koncepcije Europske unije jasno proi­zlazi da je riječ o stvaranju nadnacionalne države, odnosno, da članice gube svoj suverenitet. Osim toga, Europski ustav krši neka temeljna demokratska načela i ustrojava federaciju u kojoj postoje privilegi­rane članice, dakle, u kojoj nema ravnopravnosti člani­ca. Primjerice, moćne države-članice, one s velikim brojem stanovnika, mehanizmima EU-a mogu spriječiti donošenje štetnih odluka po svoje nacionalne interese. One mogu, iz raznih razloga, neke odluke jednostavno ne prihvatiti. Suprotno tomu, članice Europske unije s manjim brojem stanovnika, a takva je i Hrvatska, nemaju nikakvu mogućnost spri­ječiti donošenje odluka štet­nih za svoje nacionalne interese. Dakle, postoje države-članice koje po Europskome ustavu ne gube mogućnost veta i pos­toje države-članice koje to pravo jednostavno nemaju. To je stanje, barem ustavno-pravno, za Hrvatsku još gore nego u bivšoj SFRJ.

Po Ustavu iz 1974. republike su konsenzusom, na razini Federacije, ostvarivale dio zajedničkih interesa i poslova. Dakle, Federacija je bila mjesto gdje su republike dogovorno ostvarivale dio svojega suvereniteta. Formalno pravno odnosno, po slovu Ustava, Hrvatska bi u Europski uniji bila u nepovoljnijem položaju nego u SFRJ po Ustavu iz 1974., tako da s neosporivim argumentima može tvrditi da je Europska unija, po ustavnoj koncepciji položaju, nova super- Jugoslavija.

Europski ustav krši i neka temeljna demokratska načela. Velike države imaju svoje predstavnike u izvršnoj vlasti, a male države nemaju. I broj zastupnika u Europskom parlamentu privilegira velike države, jer ovisi o broju stanovnika, i tako nekolicini država-članica omogućuje većinu zastupnika, a time i vladanje Europskom unijom.

Zbog svih tih razloga potrebno je otvoriti stručnu i argumentiranu raspravu o Europskom ustavu i o njegovim nedemokratskim postavkama prije negoli Hrvatska donese odluku i ponovno 'zaluta kao guske u maglu'.

2. Nedemokratski temelji Europske unije

Veliko je pitanje može li se Europska unija održati kao federacija koja poništa­va suverenitet zemalja član­ica Unije. Uvjeren sam da se takva koncepcija ne može provesti ni održati te da će ubrzo doći do dra­matičnih problema u funkcioniranju Europske unije jer se nacionalne države - članice Europske unije, neće miriti s gubljen­jem svojega suvereniteta. Odbijanje europskoga Ustava u Francuskoj i Nizozemskoj, ali i manipu­lacije u prihvaćanju toga Ustava bez referenduma u nizu država članica Europske unije otvorili su nove probleme jer su i građani u članicama Europske unije, koji su bili izmanipulirani i neinformi­rani, počeli upoznavati nedemokratski sustav orga­nizacije Europske unije. Nema nikakve dvojbe da su već daleko odmaknuli pro­cesi kojima se Europsku uniju od zajednice ravno­pravnih država pretvara u europsku naddržavu koja ne samo što ukida nacionalni suverenitet, posebno, malih država, nego ugrožava i samu demokraciju i demokratska načela. Isto tako nema nikakve dvojbe da se stvaranjem toga novoga levijatana - goleme i moćne naddržavne birokracije - te novim sus­tavom centraliziranog planiranja i osamostaljivan­jem birokratske vlasti, bez stvarnog nadzora europsko­ga Parlamenta, ukida ne samo državama-članicama nego i građanima u tim državama pravo na upravl­janje samima sobom i pravo na oblikovanje vlastite budućnosti. Čak bi se moglo reći da se Europska unija utemeljuje i razvija ne samo na koncep­ciji post-nacionalne budućnosti nego i na staroj komunističkoj ideji interna­cionalizma i teorije ograničenog suvereniteta.

Možda bivši komunisti i svi ljevičari i jesu najveći zagovornici Europske unije kao nadnacionalne države upravo zato što vide mogućnost kako se stare komunističke internacionalističke ideje uspješno obnavljaju u novom paki­ranju.

U novom obliku pokušava se ostvariti stara sovjetska komunistička težnja o ograničenom suverenitetu država.

Potrebno je upozoriti na još neke nedemokratske posljedice procesa u Europ­skoj uniji, o kojima se u nas ne raspravlja, koje su tabu-teme. Ne samo što se Europska unija temelji na neprijateljstvu prema suv­erenitetu nacionalnih drža­va nego ona, stavljanjem ekonomizma u središte pozornosti, bit politike pre­mješta s građanina pojedin­ca i njegovih prava na upravljanje gospodarstvom, čime ona negira temelje liberalne demokracije.

Europska unija sve više negira parlamentarni sustav i onemogućava bilo kakav stvarni nadzor nad izvršnom vlasti. Osim toga, Europska se unija temelji na novim ljudskim pravi­ma, kojima ona relativizira pa i ukida temeljna ljudska prava.

Europska unija također negira socijalno-tržišnu koncepciju i propagira centralizirano-visokobirokratizirano upravljanje.

Ustav Europske unije i dosadašnja praksa Europske unije kao bit utvrđuju ne samo ekonomizam Europske unije nego i visokobirokratizirano upravljanje u Europskoj uniji. Doneseno je 80 tisuća stranica raznih zakona i propisa, sa svrhom i s cil­jem da eurobirokrati vlada­ju, planiraju, odlučuju i kontroliraju sve procese. Dakle, ne samo što se ukida suverenitet naroda u nacionalnoj državi kao real­nom okviru za ostvarivanje demokracije, parlamenta­rizma te liberalnih i socijal­nih ideja, nego se, umjesto tržišta, stvara visoko-birokratiziran sustav koji određuje kvote, carine, dozvole i tisuće propisa kojima se sve regulira, čak i veličina krastavca i boja trave. Nestaje koncepcije liberalne demokracije i socijalno-tržišnoga gospo­darstva, u kojemu se zakon­ima utvrđuju pravila i okvir za slobodno djelovanje ljudi i institucija. Stvara se monstruozan sustav cen­traliziranoga upravljanja u kojemu se vodi borba oko toga tko će dobiti, a tko će platiti, tko će umjesto tržiš­ta odlučivati o uvjetima privređivanja i o raspodjeli sredstava. Primjerice, nije više važno proizvesti kvalitetno vino nego je važno dobiti kvote. Prego­vara se, cjenka se, odlučuje se o sudbinama ljudi u visokobirokratiziranim institucijama, u kojima se malim državama postavlja­ju ultimatumi. Dolazi se do apsurda jer se u tim pregov­orima, primjerice, Hrvatskoj dopušta neograničen izvoz automo­bila, ali joj se bitno ograničava izvoz vina, šećera i ribe. Čak joj se ograničava i onemogućuje sadnja vinograda i maslina. To je vrhunski cinizam jer ti je zabranjeno izvoziti ono u čemu si najbolji i najk­valitetniji, a zauzvrat ti dopuštaju izvoziti ono čega nemaš. Takva koncepcija, prije ili kasnije, vodi u katastrofu, u korupciju i u nepravdu i privilegije neza­pamćenih razmjera.

Podsjećam na Tacitovu izjavu: "Nikada nije bilo toliko zakona kao onda kada je država bila najpok­varenija". Mislim da nije moguće ni zamisliti do kakve će pokvarenosti doći u visokobirokratiziranoj Europskoj uniji u kojoj činovnici, umjesto tržišta, odlučuju o životima miliju­na ljudi.

Daljnji problem jest u tome što visokobirokratizirana izvršna vlast, koja o svemu odlučuje, odlučuje bez ikakve kontrole i odgov­ornosti. Formalno, ona polaže račun Europskome parlamentu, a taj je parla­ment toliko brojan i tako konstruiran daje nemoguće kontrolirati kako se provode tisuće propisa. Što će u tome golemome parla­mentu moći učiniti šačica zastupnika iz Hrvatske? Kada se jednom uđe u Europsku uniju i kad se sudbina prepusti visoko-birokratiziranim činovnici­ma i moćnim državama-članicama, koje u biti upravljaju Europskom uni­jom, bit će kasno za plakan­je. Zato treba dobro razmis­liti što se dobiva a što gubi, odnosno, pod kakvim uvje­tima Hrvatska treba težiti ulasku u Europsku uniju.

3. Neprihvatljivi ultima­tumi Hrvatskoj

U nas se rasprave o vrlo složenim odnosima Hrvatske s Europskom uni­jom pretvaraju u golu pro­midžbu. Zaobilazi se istina i prešućuje se brojne čin­jenice i probleme. Posebno se zatvara oči pred nekim očitim činjenicama i pojavama koje dokazuju da je Hrvatska ucijenjena, da joj se postavljaju neprih­vatljivi ultimatumi, da se od Hrvatske traži da prihvati mnoge uvjete koji su u suprotnosti s hrvatskim nacionalnim interesima. Europska unija i NATO od 1.1. 2007. godine, kada su Rumunjska i Bugarska ušle u Europsku uniju, potpuno će okružiti zemlje takoz­vanoga zapadnog Balkana, tako da će taj prostor posta­ti 'crna rupa' unutar Europske unije i NATO-a. Budući da su bitni problemi u toj 'crnoj rupi' ostali neri­ješeni, nema nikakve dvo­jbe da Europska unija vidi mogućnost kontrole nad tom 'crnom rupom' jedino uspostavljanjem regionalne suradnje koja će na kraju završiti stvaranjem nove UDBE (Udruženih Država Balkana).

Taj proces ide postupno, obrnutim putem, jer će poli­tičko regionalno udruživan­je država u obliku nekakve konfederacije ili saveza država, doći tek na kraju procesa, kada se provede integracija na gospo­darskom, kulturnom, sport­skom, trgovačkom, energet­skom, prometnom i drugim područjima. Sada je na redu zahtjev za stvaranjem zone slobodne trgovine, jedin­stvenoga tržišta radne snage, jedinstvenoga medi­jskoga kulturnog prostora, stvaranjem carinske unije, jedinstvene energetske poli­tike itd.

Traži se da se granice pretvore u otvorene granice, u biti u formalne granice. Traži se jedinstve­na politika, i gospodarska i carinska i trgovačka, kako bi krupni kapital dobio mogućnost djelovanja na cijelome prostoru, kako bi se Beograd mogao pretvoriti u balkanski Chicago. U tim procesima treba relativizirati i na kraju ukinuti nacionalnost i stvarati novi identitet, novo bratstvo i jedinstvo, zajed­nički jezik i zajedničke stan­darde za cijeli Balkan. Međunarodna zajednica nastoji dovesti do toga da ljudi povjeruju kako nema druge mogućnosti rješavan­ja albanskoga, srpskoga, makedonskoga, bošnjačko­ga ni hrvatskoga nacionalnog pitanja do uspostavljanja novoga zajedništva na ovim pros­torima.

Zato je pogrješno govoriti da je Europska unija alter­nativa balkanskoj uniji te da Hrvatska zbog toga mora prihvatiti i provesti sve što se od nje traži kako bi definitivno individualno ušla u Europsku uniju i na taj se način spasila od balkanske unije. Istina je sljedeća: Balkans­ka unija i regionalno povezivanje Hrvatske na zapadnom Balkanu jest uvjet i pretpostavka za ulazak Hrvatske u Europ­sku uniju, a ne alternativa tome ulasku. Regionalno balkansko udruživanje jest čistilište koje Hrvatska mora proći prije ulaska u 'raj' - u Europsku uniju. Kako bi se zavaralo hrvatsku javnost, svjetski i europski moćnici Hrvatskoj stalno obećavaju individu­alni ulazak u Europsku uniju, ali joj istodobno stal­no postavljaju nove neprih­vatljive zahtjevi i ultima­tume. Svrha tih zahtjeva i ultimatuma jest ne samo odgoditi individualni ulazak Hrvatske u Europ­sku uniju nego i slomiti kralježnicu hrvatskome narodu i obezvrijediti nje­gov identitet i ponos kako bi ga se natjeralo na region­alno udruživanje kao, navodno, jedino dobro rješenje.

Postavlja se pitanje zašto su Hrvati i Hrvatska pod posebnim pritiskom i zašto su izloženi neprihvatljivim ultimatumima i svojevrsnome teroru svjetskih moćnika, koji sebe nazivaju međunarodnom zajedni­com. Tome ima više razlo­ga, ali je najvažniji razlog jest svakako želja međunar­odne zajednice da skrši hrvatski otpor svojoj politi­ci.

Balkanska unija, kao regionalna zajednica, odgo­vara svima na zapadnom Balkanu, osim Hrvatskoj i Hrvatima. Zbog toga treba Hrvatima novim ultimatu­mima slomiti kralježnicu i natjerati ih da prihvate pro­jekte međunarodne zajed­nice koji su suprotni hrvatskim nacionalnim interesima.

Zbog toga, ću pokušati u nekoliko točaka objediniti najteže i najneprihvatljivije ultimatume koje svjetski moćnici postavljaju hrvatskome narodu.

a) Nevjerojatnim kriv­otvorinama i lažnim optužbama hrvatskome nar­odu beskrupulozno nameću krivnju za prošlost. Traže da Hrvati bespogovorno prihvate povijesne krivotvorine kojima Hrvate od žrtve velikosrpske agresije i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini pretvaraju u agresore, hrvatsko državno i vojno vodstvo u zločinačku organizaciju, a domovinski rat od našega ponosa u našu sramotu i zločinačku hipoteku.

b) Traže razdvajanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine i Hrvata iz Hrvatske, odnosno, traže da Hrvatska ni na koji način ne brani Hrvate u Bosni i Hercegovini od terora kojemu su izloženi i kojim ih nastoje od ravnopravnog naroda u Bosni i Hercegovini pretvoriti u nacionalnu manjinu. Međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini štiti interese Bošnjaka i Srba, na štetu Hrvata, a od Hrvatske traži da to prihvati bez otpora, Hrvatsku pretvaraju u taoca zapadnoga Balkana i na stotine načina pravi pritisak na Hrvatsku kako bi je prisilila na balkansku uniju. Taj projekt već godinama vrlo smišljeno i sustavno ostvaruje, na svim razinama. Zatire sve institucije hrvatske države i sve bitne ljude, zagovornike domoljubne politike i Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda. Suprotno tome, različitim projektima i sentimentalnim sjećanjima na Jugoslaviju, i svjetski moćnici i njihovi poslušnici u Hrvatskoj, idealiziraju Tita i bratstvo i jedinstvo. Na stotine načina nastoje izbrisati sve ono zločinačko i gorko što se događalo u komunističkoj prošlosti i retromanijom stvarati žal za bivšim navodno lijepim vremenima. Zato bit toga projekta jest kriminalizirati Domovinski rat kao krivca što je prestala ta jugoslavenska idila kojoj se sada treba vratiti u novom pakiranju.

c) Upravo na ovim prostori­ma moćnici provjeravaju neke svoje eksperimente. Provjeravaju je li moguće, upravo na Balkanu, na kojemu su se stotinu godina vodili ratovi, uspostaviti postnacionalno društvo u obliku Balkanske unije. U ostvarivanje toga projekta upregnuli su moćne finan­cijske, medijske, političke i kulturne sile.

Evo jednoga primjera. Nije slučajno Bijelo dugme imalo veliki koncert u Mak­simiru 22. lipnja - na Dan antifašističke borbe, a u Beogradu 28. lipnja - na Vidovdan. Nije slučajno taj projekt vodila RTL televizi­ja koja od početka, u svim emisijama, vrlo sustavno idealizira jugoslavensku i titoističku prošlost, a obezvrjeđuje hrvatsku noviju povijest i sadašnjost. Nije slučajno sponzor bila Coca-Cola, kao jedna od multinacionalnih kompani­ja u vlasništvu svjetskih moćnika, koja vidi zajed­ničko tržište od 24 milijuna ljudi, na kojemu će iz Beograda moći ostvarivati još veći profit. Nije sluča­jno što financiraju projekte obnove sportskih natjecanja država zapadnog Balkana, što financiraju i organizira­ju brojne manifestacije sa svrhom stvaranja novoga zajedništva, uz istodobno potiranje hrvatskoga nacionalnog identiteta. Sus­tavnom medijskom pro­midžbom, diktatora i zločinca Tita nastoje pretvoriti u najvećega Hrvata. Hrvatski poslušnici čak novcem hrvatskih poreznih obveznika finan­ciraju knjige četničkih književnika. Napadi na hrvatski jezik i brojni drugi događaji također su dio smišljene i pomno isplani­rane politike ispiranja mozga hrvatskim građani­ma kako bi im se nametnu­lo novo balkansko zajed­ništvo kao, navodno, jedini ispravan put i nužda.

d) Već godinama traje bje­somučan napad na sve bitne točke i institucije hrvatskoga nacionalnog i duhovnog identiteta. Sus­tavno domoljublje od vrline pretvaraju u nešto konzerv­ativno, zastarjelo i nacionalističko. Sustavno stvaraju odbojnost prema vlastitoj nacionalnoj državi. Sustavno kriminaliziraju i obezvrjeđuju bitne ljude Domovinskoga rata, a branitelje pretvaraju u psihijatri­jske slučajeve i kriminalce. Sustavno napadaju katolič­ki sustav vrijednosti i Hrvatsku kao katoličku državu. Sustavno napadaju obitelj i brak. Kao navodni vrhunac slobode, sustavno promiču projekte kojima pravo na zadovoljavanje najnižih poriva u čovjeku lažno prikazuju kao slobo­du.

e) Sustavno, nizom projeka­ta, Hrvatsku pretvaraju od ratnoga pobjednika u ratnoga gubitnika. Hrvats­ka sve više dolazi u pozici­ju da mora nadoknaditi štetu onima koji su štetu i zločine počinili, koji su rušili Hrvatsku, protjerivali i ubijali hrvatske građane. To pokazuje svu perfidnost izjave Dobriše Ćosića da su Srbi pobjednici u ratu, a gubitnici u miru. Upravo je obrnuto: postoje snage koje Hrvatskoj postavljaju takve ultimatume kojima Srbe kao agresore i gubitnike u ratu žele pretvoriti u pobjednike, a Hrvate i Hrvatsku u gubitnike.

Taj projekt, u kojemu žrtva postaje krivac, a agresor žrtva, već je dobrano uznapredovao. Smrću Slobodana Miloševića Srbiji neće biti presuđeno u Haagu kao agresoru i orga­nizatoru zločinačkog poth­vata. Umjesto suđenja stvarnome agresoru, Haaški će sud svoju neslavnu rabo­tu završiti velikim procesi­ma protiv Hrvata branitelja iz Bosne i Hercegovine i protiv hrvatskih branitelja i junaka - Gotovine, Markača i Čermaka, procesima u kojima je Hrvatska op­tužena kao začetnik i orga­nizator zločinačkog pothva­ta. Bit će to sudski proces cijelome vodstvu Hrvata iz Bosne i Hercegovine i cijelome vojnom i dr­žavnom vodstvu Hrvatske, na čelu s dr. Franjom Tuđ­manom, te cijelome hr­vatskome narodu.

dr. Zravko Tomac 

 {mxc}