Iz razgovora predsjednika Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i člana Upravnog odbora HKV-a Ante Belje za „Katolički tjednik“

Poštovani, recite nam na početku što je to Blajburška tragedija?

Pod pojmom Bleiburga podrazumijevamo najveće, najdramatičnije stradanje i uništenje hrvatskoga naroda u njegovoj povijesti. Stradanje je bilo na razini onoga na Krbavskom polju iz 1493. svakako u Beljoodnosu stradalih prema broju pučanstva iz tog vremena, i u povijesnom značenju koje je Krbavska bitka imala za hrvatski narod.

Bleiburg danas predstavlja simboliku ukupnih stradanja hrvatskoga naroda; ne samo pokolja vojnika i civila na Blajburškom polju, nego na križnim putovima, marševima smrti kroz čitavu Jugoslaviju, simboliku zarobljeničkih logora, jama i masovnih grobnica raznih vrsta diljem bivše Jugoslavije.

Blajburška tragedija kao pojam dobila je ime po malom mjestu Bleiburgu u Koruškoj, u jugoistočnom dijelu Austrije, u kojem su vođene završne operacije Drugog svjetskoga rata u Europi te su se na tom području početkom svibnja 1945. našli pripadnici svih ratujućih snaga. U to je vrijeme na Blajburško polje pristiglo s područja tadašnje NDH i susjedstva oko 200 000 vojnika i 500 000 civila, kako to stoji u Dnevnom izvješću britanskog 5. korpusa za nadnevak 14. i 15. svibnja 1945. Povlačili su se pred najezdom jugokomunističkih Titovih partizanskih snaga u namjeri da se predaju zapadnim saveznicima i stave pod njihovu zaštitu. Umjesto zaštite, vojske su bile razoružane i na prijevaru predane Titovim partizanima, zajedno s pučanstvom koje se povlačilo prema sjeverozapadu s juga, sve od Dubrovnika preko čitave BiH, a s istoka od rumunjske granice.

Pregovori o predaji Hrvatskih oružanih snaga i predstavnika 5. korpusa britanske 8. armije Patricka Scotta vodili su Bleiburgse 15. svibnja 1945. poslije 12 sati u dvorcu Thurn-Valsassina pokraj Bleiburga – predaja od britanske strane nije prihvaćena. Drugi dio sastanka P. Scott je održao s partizanskim predstavnicima (Milan Basta i Ivan Kovačić). Treći dio sastanka imao je s predstavnicima Hrvatskih oružanih snaga i s partizanskim predstavnicima zajedno. U pregovorima su s hrvatske strane sudjelovali generali Ivan Herenčić i Vjekoslav Servatzy te pukovnik Danijel Crljen. Zaključno, Hrvatske oružane snage bile su prisiljene predati oružje i svi su (vojnici i civili) bili izručeni partizanima, osim maloga broja onih koji su se već otprije našli u savezničkim izbjegličkim logorima.

Zbog svega navedenoga što se 14. i 15. svibnja događalo u Bleiburgu i okolici, kao i svega onoga što je uslijedilo poslije toga, sve je nazvano zajedničkim imenom – Blajburška tragedija.

Koji je, prema Vašem mišljenju, glavni motiv za masakr Hrvata u Blajburškoj tragediji i može li se kazati tko je zapravo odgovoran za nju?

Glavni motiv za masakr Hrvata bio je zatiranje jedne nacije, uništenje naroda zbog toga što je taj narod pokušao obnoviti svoju staru državnost. Kako drukčije tumačiti činjenicu da su, nakon okončanja ratnih sukoba, dakle, suprotno svim pravilima ratovanja, ubijene tisuće i tisuće vojnika i civila – staraca, žena i djece.

Bivši jugoslavenski komunistički pokret odlučio se na fizičku eliminaciju svih onih koji bi u budućnosti mogli biti prepreka obnovi Jugoslavije i uspostavi komunizma u njoj. Srpske monarhističke četničke snage nastojale su svakako obnoviti Jugoslaviju sa starim poretkom uz pomoć zapadnih saveznika, što je onda rezultiralo masovnim uništenjem hrvatskoga naroda i genocida nad njim.

Kada ste, gdje i od koga prvi put čuli za Bleiburg s obzirom na to da se nije o tome smjelo pričati niti čitati?

Već u pedesetim godinama prošloga stoljeća, kao dijete od 7-8 godina, čuo sam u obitelji i u zaseoku kako govore o „mnogima za koje se ne zna“ pa je to već u ono vrijeme za mene postalo prvorazredna tema, jer me zanimalo o kojim se to ljudima radi i što im se dogodilo. Prve informacije o događajima iz svibnja 1945. i kolonama smrti dobio sam 1966. u Beču od sada pokojnog Veselka Bagarića, rodom iz Mesihovine kod Tomislavgrada.

Kad mi je ispričao svoje doživljaje, rekao mi je da o tome nikad prije nikomu nije rekao ni riječ jer mu je rečeno prije nego što je otpušten s robije da o onomu što je proživio ne smije nikomu govoriti jer ga u suprotnom to može koštati života.

Jeste li razgovarali s preživjelima? Koje je najpotresnije svjedočenje koje ste čuli među onima koji su se spasili?

Postoje mnoga svjedočanstva i sva su potresna na svoj način, kako onih koji su zločine činili, tako i onih koji su tim zločinima bili svjedoci i koji su samo Božjom providnošću uspjeli preživjeti i spasiti se. Zbog prostora ovdje ću navesti samo jedno svjedočanstvo Slovenca Milana Zajeca iz Clevelanda o strijeljanju u Kočevju.

Prilikom strijeljanja pred jamom metak ga nije pogodio, ali je povučen u jamu zajedno s ostalima jer su svi bili međusobno povezani žicom. Svjedočanstvo je objavljeno 1975. u slovenskim novinama Ameriška domovina i u srpskom listu Iskra iz Münchena, a usmeno je svjedočio na simpoziju o Bleiburgu u Zagrebu 1995. i u jednoj emisiji HTV-a iz toga vremena:

„...Ja sam želio vidjeti svoju braću i ugledao sam ih. Blizanci Tone i Nace bili su vezani zajedno, a Stane je bio vezan s Križnikom Lojzetom, rodom iz Kostajnice. Mene su braća također ugledala jer sam se popeo u kamionu koliko god sam više mogao. Njih su natovarili na četvrti kamion. S osmijehom su mi kazali sve što su htjeli: da budem miran jer ćemo se vidjeti na drugom svijetu, gdje će biti bolje... Brata Jožeta nisam vidio. Bio je u grupi za nama i u Kočevskom Rogu pao je u istu jamu kao braća i ja – mi prije podne, a on popodne. Dana 2. lipnja 1945... Oko 30 m pred jamom odvezali su nas i svaki je od nas morao brzo skinuti odijelo... Kad smo već bili potpuno goli, opet su nam zavezali ruke na leđa. Zatim su nam partizani noževima i batinama pokazivali put ka grobu... U jami nas je ostalo 18 živih. Ležali smo u sporednom rovu, svi na okupu jer nam je bilo hladno, zubi su nam cvokotali, premda je bio lipanj. Bili smo bez odjeće, žedni i gladni... Bilo je među nama vojnih svećenika koji su pjevali pogrebne pjesme i molitve tako da je bilo stravično slušati te glasove na slovenskom i latinskom jeziku. Mnogi od onih koji su umirali, molili su na sav glas: 'Oprosti im, Bože, jer ne znaju što rade!' Nijedna psovka nije se čula u jami... Zapomaganje umirućih bilo je neopisivo...

5. lipnja nastala je izvan jame tišina. Nas petorica koji smo bili lakše ranjeni i koji smo mogli hodati čekali smo trenutak kad bismo mogli izići iz jame... Nekomu između nas uspjelo je doći do ruba, ali su ga zgrabila tri partizana... Poslije 10 minuta bez pucnja je pao u jamu mrtav. Zaklali su ga. Tako smo ostali nas četvorica koji smo mogli hodati...

Dan je protekao u čekanju da bismo se spasili iz jame. Žeđ smo gasili tako što smo lizali stalagmite, a usta smo vlažili našom vlastitom mokraćom. Glas smo utolili s malo mesa od mrtvih domobrana...“

Kako vrijeme utječe na sjećanje na Blajburšku tragediju? Što možemo očekivati u budućnosti?

Pitanje genocidnih razmjera stradanja hrvatskoga naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću od strane sva tri velika svjetska totalitarizma XX. stoljeća, fašizma, nacizma i komunizma, već je postalo sastavnicom hrvatske nacionalne memorije i što vrijeme dalje prolazi i nove spoznaje o stradanju izlaze na vidjelo, time se njihova upečatljivost i vjerodostojnost uvećava.

Činjenica je da još uvijek, poslije 73 godine, arhivska građa o tim događanjima s kraja 1945. u britanskim arhivima nije otvorena, unatoč prihvaćenoj praksi u svijetu da se to učini 30 godina poslije određenih događanja. Činjenica je također da je u današnjoj ujedinjenoj Europi 9. svibnja 1945. (dan kapitulacije nacističke Njemačke) proglašen kao Dan Europe, što kod svih istočnoeuropskih naroda izaziva nelagodu, jer su oni poslije pobjede nad nacizmom potpali pod isti, ili još gori komunistički totalitarizam.

Njihova stajališta su da zapadnoeuropski narodi imaju razloga za slavlje, a istočnoeuropski narodi im mogu samo čestitati jer je kod njih demokracija pobijedila totalitarizam, što se nije dogodilo u istočnoeuropskim zemljama sve do propasti komunizma u devedesetim godinama prošloga stoljeća.

Za nas Hrvate to je vrijeme predstavljalo prisilno uključivanje u novu komunističku jugoslavensku državu koja je sadržavala sva najcrnja obilježja antihrvatske tvorevine i totalitarističkoga komunističkoga sustava vladavine.

Željko Ivković/Katolički tjednik/KTA

Sri, 23-05-2018, 03:29:28

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
12
13
15
19
20
21
22
23
24
25
26
27
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0060_Medvednica.jpg
Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).