U Hrvatskoj je, premda će parlamentarni izbori biti tek u studenome, započela intenzivna faza predizborne kampanje pa je potrebno promisliti barem temeljne činjenice i pojave svojstvene takvom političkom dobu u našoj zemlji i prema njima zauzeti ispravan stav. U takvom političkom razdoblju svake zemlje mediji imaju gotovo jednaku, ako ne čak i veću važnost od samih protagonista političkog predizbornog natjecanja, a to na poseban način vrijedi za aktualne hrvatske prilike.

Vrlo vjerojatno nije slučajno što je snažnija no inače predizborna kampanja već dugo na djelu - već od prvih neformalnih, ali medijski jako praćenih i isticanih, (samo)proglašavanja kandidata za predsjednika Vlade, što je izboru novoga predsjednika SDP-a medijski pridavana barem jednaka ako ne i veća pozornost kao izboru predsjednika države, što su neke stranke već definirale i svoje kandidate po pojedinim izbornim jedinicama, što su pojedine već definirale svoj budžet za izbornu kampanju (otkrivajući javnosti vjerojatno samo dio tog budžeta)... Dojam je da u Hrvatskoj postoji stvarno višestranačje samo pred izbore, tj. samo kad je razdoblje natjecanja za zadobivanje što većeg dijela od kolača vlasti. Istina je da se neke stranke, koje nisu lijeve političke opcije, češće javljaju svojim priopćenjima ili čak tiskovnim konferencijama o aktualnim važnim katkad čak i sudbonosnim pitanjima ali, jer nisu parlamentarne stranke, mediji ih ignoriraju i prešućuju. Slijedom toga onda i političari drugih opcija ignoriraju takva stajališta i problematiziranja držeći se one poznate da što nije bilo u medijima nije se ni dogodilo, pa se u današnjoj Hrvatskoj pred općom hrvatskom javnošću uopće ne mogu prezentirati ni neka bitna pitanja za hrvatsku državu i njezinu budućnost. Najbolji primjer da se tako postupa jest pitanje institucionaliziranja tzv. Zapadnog Balkana s Hrvatskom, a da o tome u hrvatskoj javnosti, usprkos pokušajima i nekih stranaka i nekih javnih djelatnika, nema uopće rasprave, niti čak postavljanja pravih pitanja najodgovornijim hrvatskim i europskim političarima. Mediji, kojima je jedna od važnih funkcija nadzirati funkcioniranje i transparentnost politike, očito zakazuju i postavljaju se veoma pristrano, čak zaštitnički, uz politiku koja nešto sprema ili je možda već sve i spremila, a da nije spremna to javno artikulirati i predstaviti.

Normalno je da se političke stranke natječu za osvajanje vlasti, ali bi isto tako bilo normalno da ozbiljne i odgovorne političke stranke »stvaraju« prave kadrove, stvarno i stručne i kompetentne za pojedina područja društvenog života a ne tek političare koji se onda zapravo bave politikantstvom. Hrvatskoj javnosti do sada, usprkos predizbornoj intenzivnoj promidžbi, nije predstavljen niti jedan stvarni kompetentni stručnjak za koje od sudbinskih pitanja hrvatskog društva i budućnosti hrvatske države kojega bi promovirala koja politička stranka. Upravo činjenica da političke stranke ne traže niti stvaraju niti zapravo žele stvarne kompetentne stručnjake, otkriva kako se političke stranke i ne kane ozbiljno baviti rješavanjem bitnih pitanja i problema hrvatskoga društva već zapravo žele samo fotelje i politikantsko upravljanje. U tom kontekstu neodoljiv je dojam da naši političari svoju ulogu vide tek karijeristički, a sebe kao neku »posvećenu« klasu koja će biti dorasla svim pitanjima čim dobije u ruke vlast i moć. A stvarnost je posve drugačija te je sasvim očito da ne može netko dati ono što i nema. Posljedice toga su dalekosežne i katastrofalne za mnoge u hrvatskom društvu koji sa sve većom zebnjom shvaćaju da izbori nisu nikakvo jamstvo da će se njihova pitanja stvarno početi sustavno rješavati.

Nikada našoj javnosti nije predočeno da bi ikoja stranka organizirala kakve seminare ili kakve druge oblike sustavnoga obrazovanja svojih članova za pojedina bitna društvena pitanja koja bi u hrvatskom društvo što kvalitetnije i što brže trebalo riješiti. Nikada javnosti nije predočeno da bi neka od političkih stranka organizirala obrazovanje i specijalizaciju kako npr. rješavati problem nezaposlenosti u konkretnim hrvatskim gospodarskim i ukupnim prilikama ili kako smanjiti glomazni, neefikasni i preskupi birokratski aparat. Hrvatsko društvo ima jako puno neriješenih sudbinski važnih segmenata društvenoga života - a ta pitanja ne mogu riješiti baš nikakve integracije nego ih moramo riješiti sami - a ipak niti jedna stranka nije poduzela napor da bi proučila dubinu krize i objektivne poteškoće pri rješavanju takvih bitnih pitanja i da bi uz pomoć stvarno kompetentnih stručnjaka ponudila stvarna i perspektivna zdrava rješenja i osposobila se da ih, ako bude sudjelovala u vlasti, mogne i početi rješavati. U Hrvatskoj, čini se, upravo onoliko napora koliko je potrebno da se počnu rješavati i stvarno riješe bitni društveni problemi ne ulaže se u osposobljavanje za rješavanje tih problema nego za osvajanje vlasti. Da je to doista tako ,pokazuje i činjenica da je više stranka organiziralo i platilo doškolovanje za javno istupanje svojih članova, za stvaranje tzv. imidža pojedinih političara - a što bi se moglo protumačiti kao specijalizacija za još bolje obmanjivanje birača.

Sve to, a i dosad odrađena predizborna promidžba, jasno pokazuje da opće dobro hrvatskoga društva ili stvarni legitimni hrvatski nacionalni interesi nisu u središtu pozornosti političkih stranka, već je i dalje važniji interes opcije, skupine, skrivenih lobija i pojedinaca. Tužno je što takvo stanje ne prepoznaju hrvatski mediji pa da onda posluže kao prijeko potrebni korektiv, već se radije svrstavaju s onima koji biračima zapravo žele još jednom »prodati« svoja šuplja obećanja i kojekakve nadomjeske stvarnih rješenja isto tako stvarnih problema.

{mxc}