Država u raljama Haaga

Tko su likovi iz haaške optužnice protiv hrvatskih generala - Tuđman, Šušak, Červenko, Bobetko, Gotovina, Čermak, Markač, Šarinić, Valentić, Jarnjak...? Nasuprot toj optužnici, postoji nacionalno pamćenje ugrožene zemlje koje seže dalje od Oluje. Do vremena kad su se srpske fašističke mase, uzvikujući “Hoćemo oružje!”, valjale bivšom državom, pa i Hrvatskom, u kojoj tada spomenutih imena u javnosti uopće nije bilo.

Događaji koji su slutili krv i rat počinju prije njih, prije hrvatske države, njezine vlasti i vojske s kojima će ova zemlja biti obranjena i oslobođena. Premda je, dok se na Miloševićevim mitinzima klicalo oružju, dok se istodobno zbivao razlaz u juogoslavenskoj Partiji u Beogradu, Hrvatsku obuzimala strepnja, u njoj se još živjelo normalno.

Za kratko vrijeme u kojem se dogodilo višestranačje, u kojem se Hrvatska i Slovenija osamostaljuju, i u kojem počinje agresija, mirna Hrvatska postaje ratna Hrvatska. Silina će agresije dovesti do priznanja države, trećina koje je okupirana po scenariju što su ga zloguko sažeto izražavali srpski pokliči: “Hoćemo oružje!” U vrijema osamostaljivanja Hrvatske, međunarodnog priznanja, u nekoliko godina života s okupiranom trećinom teritorija, u vrijeme Bljeska i Oluje, političari i generali što se spominju u haaškoj optužnici najodgovorniji su ljudi države u ratno-političkom stanju u kojem tu odgovornost dijele s cijelim narodom, s cijelim građanstvom koje Hrvatsku osjeća kao svoju domovinu.

Kad taj narod čita u svim medijima naširoko razastrtu optužnicu - što može osjećati? Što drugo nego prisilu na brisanje pamćenja svekolikog vremena od kraja osamdesetih do sredine devedesetih godina prošlog stoljeća. I prisilu po kojoj sva stradanja, žrtve i herojstva treba zboraviti, a svoj oslobodilački rat okajavati kao svoj zločin.

Apsurdno je “argumentima” takve optužnice suprotstavljati istinu. To će činiti odvjetnici u Haagu. Ali ne mogu odvjetnici prebrisati trajno političko pristajanje na haaška mjerila pravde za rat u kojem se narod sa svojim državnim i vojnim vodstvom za tu pravdu izborio. Sanader kaže kako će njegova vlast učiniti sve da se obrani istina o Domovinskom ratu. Ta se istina ne brani. Dokazivanje istine podrazumijeva i moguću nesklonost istini onih kojima se dokazuje.

A ta nesklonost je presudna. I može biti presuda. Najgore je što su vodeći hrvatski političari već sedam godina spremni žrtvovati sve što ta nesklonost zahtijeva ne bi li je umanjili. Nezasitnost svjetskih moćnika na ovisnost o kojima je hrvatska politička elita pristala, hrvatski će političari i ubuduće hraniti koliko ona bude otvarala ralje. A uravo na razjapljene ralje sliči haaška optužnica - zinula je na cijelu državu iz 1995. godine, na njezine “znane i neznane”.

Kako likova iz te haaške optužnice na sceni još uopće nema kad Milošević najavljuje svoj zločinački pothvat, za nju je crimen što su se ti “znani i neznani” kao neovisna i samostalna država uopće pojavili. Sračunat završetak rada Haaškog suda suđenjem hrvatskoj vojnoj eliti i državi obnavlja istu nesklonost Hrvatskoj kakva je bila na zalazu Jugoslavije koju je “spašavao” Milošević. S bitnom razlikom u tome što je tada Hrvatsku poveo državnik Tuđman, a poslije njega su je “detuđmanizirali” oni koji su ga nasljeđivali - kolonijalni poslušnici Mesić, Budiša, Pusićka, Sanader...

Od izglasavanja nadležnosti Suda za Bljesak i Oluju, Mesićeva svjedočenja, slanja tajnih arhiva i transkripata, stvaranja imidža glavne haaške tužiteljice kao hrvatske dobročiniteljke do bjesomučne potrage za Gotovinom - oni su sami sudili Hrvatskoj! Ne dao Bog da u njihovu stilu bude presuda!

Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc}