Društvo trpi nasilje
 

Ovih je dana objavljeno nekoliko informacija i čak reportaže o zdravlju zlatnoga retrivera zagrebačkoga gradonačelnika. Nažalost i sam gradonačelnik je valjda izjavio, kako je napisano, da su odahnuli jer pas nije zloćudno bolestan, a pretrage se nastavljaju jer otežano diše. Psi, niti bilo koje životinje, posebno kućne, ne mogu biti izvor za mržnju, volimo ih kao dobre pratitelje jer su često vrlo privrženi, a posebno oni koji su obučeni za spašavanje života. Voljeli su ih i sveci poput sv. Franje koji je razgovarao sa životinjama, a poznata je priča i o psu sv. Roka.

Samo u cijeloj priči postoji mnogo "ali" jer se, dok se u bolnicama u redovima čeka danima i mjesecima za preglede, novinski stupci pune bolešću psa, borbama društva za zaštitu životinja koje na taj način dobivaju tretman privilegirane djece u dobrostojećim obiteljima, kako se to danas suvremeno naziva. Djecu siromašnih obitelji voze tramvajima i kad su bolesna, a odgovori na pitanja kako se hrane i mogu li si to priuštiti ostaju nepoznati. Možda su gradonačelniku cijelu priču nametnuli politički protivnici, ali čovjek vješt odgovorima nije ju opovrgao. Možda je i nama cijela priča nametnuta da bismo zaboravili teže probleme i da bismo svi postali jednaki djeci, čak i u prvom planu, i to u vremenima kada se svakodnevno organiziraju koncerti i skuplja novac za liječenje bolesne djece kao da je rat. Ne zaboravimo, Ana Rukavina je s pravom postala žena godine, ali novac za njezin odlazak na ponovno liječenje u Ameriku nije skupljen navrijeme. Barem bi nam savjest bila mirnija da je skupljen novac kada je trebao, za ženu s velikim srcem koju za života nismo vidjeli kako treba. Premala je utjeha da netko u dvorcu cijeli život može ne ostvariti ništa, a netko u unajmljenoj sobi može ostvariti svjetove. Primjera je bezbroj, ali to ne umanjuje bol onih koji kroz sve te poteškoće prolaze.

Možda treba prišapnuti da je Andersen bio sin pralje iz potpuno bolesne obitelji. Možda barem nekom kao utjeha. Istina jest da su sve zemlje podijeljene na bogate i siromašne, na vile i slamove, brojčano najmanji dio čovječanstva drži najviše dobara. Ali zar Hrvatska na sve loše iz svijeta mora odmah pristati. Psi su zamjena za djecu, internet je zamjena za prijatelje, zbog čega su neka indijska sveučilišta studentima ograničila sate korištenja interneta shvativši da su se potpuno otuđili. Danas razgovori postaju suvišni, izmjena misli, ideja, prožimanje znanja smatra se nepotrebnim ne shvaćajući da se u razgovorima mogu izmjenjivati iskustva i stvarati novi svjetovi. Čak se i špijunaža i danas temelji uglavnom na ljudima, a ne na tehnici. Istina, to se u hladnim znanjima podrazumijeva, ali u ljudskim odnosima ne shvaća se da je drugi čovjek dar, mnogo više od automobila ili bilo koje tehničke sprave danas dignute na razinu osobe. Dovoljno je vidjeti lice ljudi kojima je automobil slučajno pokvaren pa se nameće pitanje kako su nekada ljudi prelazili svjetove, kako je Shakespeare u relativno kratkom životu uspio napisati što danas rijetko kome polazi za rukom i kako je Tolstoj uza sve svoje angažmane uspio napisati "Rat i mir", i ne samo tu knjigu, na 1500 stranica, a u ovom su je vremenu Englezi pokušali smanjiti na 600 stranica uz velik otpor kritičara. Manipulacija je toliko jaka da postajemo instrumenti veće ruke koju često vode i televizijski činovnici birajući programe. Živimo u sveprisutnom nasilju od psihičkog do onog najprimitivnijeg fizičkog.

Svaki prostor kao da postaje ratno bojište: usput ćemo pročitati vijest da je dečko od 16 godina namjerno biciklom srušio starca na zemlju i vidjeti sliku krvi na asfaltu kao da se to nas ne tiče. Mladi i stari ljudi uništavaju se međusobno ubojstvima, ucjenama, nasilje kod djece je do te mjere postalo perverzno da se scene međusobnog užasa snimaju mobitelom, izmjenjuju i čak stavljaju na internet. Na internetu HAK prikazuje nesreće u detaljima, tako da se stvara privid općeg kaosa. Predstojnik Klinike za psihijatriju u Splitu prof. dr. Goran Dodig pojašnjava da oslobođena nekontrolirana agresija nije neočekivani fenomen jer sustav vrijednosti u kojem živimo potiče takvo ponašanje. Licemjerno ponašanje onih koji kreiraju pojedinačnu i kolektivnu svijest doseglo je neslućene razmjere u smislu krivih poruka. Tragična situacija u kojoj se našla obitelj Magaš i slične obitelji poslužila je problematičnim osobama da zadovolje nezasitnu potrebu za javnim predstavljanjem i šalju krive poruke, jer nažalost ta mlada žena je ubila - pojašnjava dr. Dodig.

Slično se događa i s muškarcima koji često u svojim ispovijedima postaju "pogrešni heroji". Nevjerojatno je da netko želi od Hrvatske stvoriti zemlju ubojica i samoubojica, mnogo je vjerojatnije da nam i bolestan pas i strahote na naslovnicama nastoje odvući pozornost od bitnog, u čemu i sami možemo i moramo sudjelovati. Poznata je istina da čovjek, htio ili n htio, s vremenom postaje dio onog što gleda, što živi, a ako se nečeg puno gleda - to je televizija. Filmovi koji obiluju nasiljem moraju ostaviti trag, teško je očekivati od osoba kod kojih je uništen osjećaj za pravdu, moral, tradiciju, da ne postanu dio toga, jer to su često poniženi ljudi. Kompletno društvo trpi nasilje od ljudi koji su uzurpirali medije, pojašnjava psihijatar. Sami to svakodnevno osjećamo, premda je medijskom predstavljanju užasa prethodio događaj, i tako se stalno vrtimo u krug. Istodobno je Francuska donijela zakon o medijima kojim je donesena granica do koje se mjere smije zadirati u ljudsku intimu. Italija je strogo zabranila na svim televizijskim programima pornografiju, s kaznom od 50 tisuća eura ako se zakon prekrši. Izbor novoga TV-ravnatelja, ako se dogodi ubrzo, pokazat će gdje se djelomično nalazi Hrvatska i hoće li i dalje mnogi biti hranjeni nasiljem, budući da im dan počinje televizijom, premda je jutarnji program jedan od najboljih i donekle lišen agresije, a večer onima koji su stalni gledatelji najčešće završava nasiljem.

Mi zaboravljamo u sveopćoj politiziranosti, mržnjama, podijeljenosti na desno i lijevo da je život pun različitih pravaca, rukavaca, da je snaga života u originalnosti što su mnogi dokazali, kao što Kundera, pišući o ostarjelom Picassu, bilježi da je navrijeme shvatio da ne postoji samo pravac ispred na velikoj cesti, nego i lijevo, desno, gore, dolje, iza, u svim mogućim smjerovima, a koji se ne da oponašati i samo je njegov. Prikazivanje nasilja u medijima, koji često pokušavaju zaokupiti cijelu našu pozornost, ubija originalnost i čovjeka i cijele zemlje. U bijegu u užas mi zaboravljamo živjeti u stvarnosti, sada i ovdje, zaboravljamo da svatko zaslužuje dostojanstven život i ovdje na zemlji i da se u ime toga svi moramo truditi. Ne dijeleći državu na gospodare i roblje, budući da je velik dio države već kupljen a u samoj Europi navodno postoji 500 kompanija ili tzv. korporacija koje mogu kupiti cijelu Hrvatsku. Dostojanstvo države ovisi i o dostojanstvu svakog od nas jer nije rješenje revolucija, a ni poniženje bez prosvjeda ne čini svijet boljim. Prvenstveno države ovise o mudrosti vladara, ali tu ne smijemo izuzeti kolektiv bez pojedinca, a manipulirajući nama, vladari nam postaju mehanički, od interneta do mobilnog telefona. Živimo u vremenu u kojem se stidimo govoriti o ljubavi koja postoji u nizu oblika, pa kao i briga za one koji su pored nas. Kao što u knjizi "U samoći" (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006) Henry J. M. Nouwen piše da brinuti se za drugog znači biti uz njega. Navodeći da nisu samo pojedinci odbili pomoć kad nisu osjetili istinsku brigu nego su to učinili cijeli narodi odbivši čak lijekove i hranu, smatrajući da je bolje patiti nego izgubiti samopoštovanje uzimajući dar iz ruke koja nije brižna.