Međunarodna zajednica pomogla genocid u Hrvatskoj

Vijest tjedna svakako je odluka Međunarodnog suda pravde da Srbija nije izvršila genocid u BiH. To najviše sudsko tijelo Ujedinjenih naroda odlučilo je da Srbija nije kriva prema definicijama Konvencije UN-a o sprečavanjima i kažnjavanju genocida.

Uslijedio je šok zbog Srebrenice, Sarajeva, stotine srpskih koncentracionih logora, bezbroj jama s ubijenim civilima... Beograd, kaže sud, nije poticao na genocid, niti je bio sudionik u genocidu. Nije, dakle, važno što su srpski generali dobivali plaću iz Beograda, što je Srbija slala i cvijećem ispraćala tenkove, slala vlastite mladiće u smrt zbog ideala zacrtanih u SANU i glavama srpskih političara.

Nije važno niti to da je Beograd organizirao i plaćao oficire Republike Srpske. Bez Beograda srpska genocidna agresija na BiH i na Hrvatsku ne bi trajale niti dva tjedna. Sve je to nevažno jer postoje viši ciljevi.

Međunarodna zajednica imati će još lakši zadatak riješiti tužbu Republike Hrvatske jer su u njoj Srbi pobili manje ljudi nego u BiH. Ubili su samo 7 183 civila u Hrvatskoj, nedovoljno za genocid. Iako niti jedan hrvatski vojnik nije kročio na tlo Srbije, a srpski su vojnici porušili trećinu Hrvatske, krivnja će biti podijeljena.

Srpski logori bili su na teritoriju Srbije, ali ona neće biti kriva za to. Kao što mi reče general Rašeta, dok sam pregovarao za izvlačenje stotinu ranjenika iz Vukovara: ''Nisu to tenkovi i topovi vlasništvo JNA, nego privatni. Danas možeš da kupiš tenk i top na svakoj pijaci!''

Na ''pijacu'' sliči i drugi haaški sud, onaj u kojima se sudi generalima dviju zaraćenih strana. Tamo također trguju s povijesnom istinom. Oni u Haagu tvrde da su to bile dvije sukobljene strane u građanskom ratu. Pri tome nije važno što je jedna strana, ona srpska, imala tenkove, avione i minobacače dopremljene iz Srbije, a hrvatska strana u početku samo lovačke puške.

Također im je nevažno što je na hrvatskom teritoriju ratovalo na desetke tisuća vojnika dovezenih iz Srbije, dok je hrvatski vojnik branio svoju zemlju i nije ratovao na teritoriju Srbije. No manje je važno što se piše sada, dok postojimo kao svjedoci. Svjedoci su dužni govoriti i svjedočiti istinu. Važnije je što će se pisati sutra, kada to budu čitale sljedeće generacije, a svjedoka više neće biti. O tome razmišljaju svjetski moćnici dok pišu povijest.

Međunarodna zajednica neće priznati genocid Srbije u Republici Hrvatskoj, jer mu je pomogla svojim akcijama. Nije to napravila pasivnim promatranjem, nego je vrlo aktivno zabranila napadnutoj Republici Hrvatskoj kupovati oružje.

Kada niti to nije pomoglo, jer su se ti čudni Hrvati unatoč tome naoružali i porazili srpsku armiju, ista ta zajednica pokušava poništiti rezultat rata prijedlogom zvanim SECI (south-east country integration). Drugim riječima, obnova Jugoslavije i vraćanje Hrvatske u zagrljaj Srbiji. Tome se suprotstavio Tuđman, pa su ga proglasili uskogrudnim nacionalistom i izolirali Hrvatsku.

Sada Hrvatsku vodi Vlada s jasno određenim europskim integracijskim planovima, pa je onemogućeno optuživanje Hrvatske za uskogrudnost. Zato je prekrajanje povijesti umjesto politici prepušteno međunarodnom pravosuđu. Na tom polju Hrvatska, sama protiv svih, ne može polučiti pobjedu.

Što nam ostaje? Preuzeti pisanje povijesti u svoje ruke! Naša će djeca, i djeca njihove djece, učiti povijest koju sami pišemo. Kao i toliko puta do sada. Komunistički zločini nakon rata nisu niti danas javno priznati, pa ipak za njih zna svako dijete. O strašnim zločinima u Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata znamo svi i osuđujemo ih.

Iako nije javno priznato, svi znamo i za tisuće komunističkih razbojstava u Jasenovcu nakon rata! Znamo i za pet stotina jama koje su komunisti nakon rata napunili hrvatskim kostima. Zato me ne brinu međunarodni sudovi jer se naša istina ne može zatrti. Naša će djeca znati istinu pa makar ju morali, poput nas, šaptati. Brine me nešto drugo. To je guja u vlastitim njedrima!

U domaćim redovima krivotvori se povijest i truje istina. Na nacionalnom HRT-u prikazuju se hrvatski zločini u Lori, koji su za osudu kao i svaki zločin. No HRT taj zločin prikazuje u vrlo gledanom terminu, dok godinama sasvim primjetno prešućuje tisuću puta veće srpske zločine.

Guja u njedrima je i predsjednik nekog HHO-a, Žarko Puhovski, koji kaže da su majke iz Bedema ljubavi vadile sinove iz jedne i trpale ih u drugu vojarnu! Strašna laž o tim požrtvovnim mirotvorkama, koje smo sretali na svim linijama bojišnice i divili im se.

Borile su se za ljudske živote, za istinu i pravdu jednakom žestinom kao i Puhovski za laž. On izjednačava agresora i žrtvu, a predstavlja tobožnju organizaciju koja štiti prava čovjeka. Jasno je da treba osuditi svaki zločin, pa i onaj počinjen u obrani.

Jedini veći zločin od ratnoga je poratni, u kojemu se amnestira agresor. Puhovski i oni koji ga plaćaju praštanjem počinjene agresije potiču mogućnost nove i to je njegov i njihov zločin!

Zato glavu gore, prokažimo guje u vlastitim njedrima i razotkrijmo njihove laži s kojima pišu povijest. Razotkrijmo njihove motive i pišimo istinu. Kao i uvijek, i u pisanju povijesti naša je sudbina u našim, a ne u tuđim rukama.

Hrvatska nije stvorena niti oslobođena tuđim životima, nego našim vlastitim. Zbog njih moramo učiti svoju djecu istini. Svijet će naknadno shvatiti. Onda kada vihor povijesti pomete uske sebične interese velikih sila, ali i naših malih guja kakve su HRT i Puhovski. Povijest je učiteljica života, zato ne dajmo da ju progutaju ili zagade razni hrtovi i puhovi. Kao i uvijek, povijest će pisati pobjednici, a to smo mi.

Vaš prof. dr. sc. Andrija Hebrang
portal www.javno.com

{mxc}