Nasilje nad ženama 

U odnošenjima suvremenih hrvatskih društvenih medija prema Crkvi uz ono pozitivno i ono korektno bez sumnje snažno je prisutno i, otvoreno govoreći, zlobno ponašanje koje uključuje podvale, podmetanja, konstrukcije, preuveličavanja, davanje "lekcija", osuđivanje i slično. Poznata je i pojava da se koristi stavove pojedinaca u Crkvi - koji na te svoje stavove imaju pravo i nitko im u Crkvi to pravo ne poriče, premda se s tim stavovima velika većina ne može složiti - da bi se prigovaralo ili napadalo Crkvu, no, čini se, da dosada nije bilo tako očitoga pokušaja da bi se osobu koja uživa puno povjerenje najveće većine u Crkvi suprotstavilo Crkvi kao takvoj i upotrijebilo je da bi se na taj način optužilo Crkvu. Naslov u Slobodnoj Dalmaciji od 16. veljače, "Redovnica: Župnici štite nasilje u obitelji", očit je primjer takvoga postupanja koje je tim nekorektnije što redovnica, tj. profesorica pastoralne teologije dr. s. Rebeka Anić to nigdje nije ni napisala ni izjavila. Na tom je tragu i Jutarnji list od 19. veljače sa svojim naslovom "Svećenici ženama: 'Trpite batine jer razvod je grijeh" i s nadnaslovom "Crkva i nasilje u obitelji - Poražavajući rezultati teološko-pastoralnog istraživanja o nasilju nad ženama koje je u pet gradova provela časna sestra Rebeka Anić". Takvim porukama ti su listovi popratili zbornik "Nasilje nad ženama - teološko-pastoralni izazov" koji je bio predstavljen na okruglom stolu održanom u Zagrebu u organizaciji Ureda za ljudska prava Vlade RH i Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita, a koji medijima uopće nije bio interesantan da bi o njemu izvijestili, pa se dogodilo da je Crkva, odnosno svećenici generalno, dobila vrlo zvučnu pljusku, premda je baš u toj Crkvi učinjeno nešto vrlo konkretno i vrlo dobro za sučeljavanje s problemom nasilja nad ženama, i to baš na području pastorala. Jutarnji list je naslov izvukao iz svjedočenja, objavljenog u zborniku, jedne žene žrtve nasilja koja je rekla kako joj je rekao jedan mladi svećenik iz Bosne (dakle čak ne iz Hrvatske!) da je razvod grijeh, a onda je takav stav nekorektno podmetnuo svim svećenicima. Prvi dio nadnaslova u Jutarnjem listu o tobože "poražavajućim rezultatima teološko-pastoralnog istraživanja" posve je izmišljen jer zbornik ne donosi istraživanje nego tek razgovor s djelatnicama crkvenih i nevladinih udruga te sa ženama žrtvama nasilja da bi se snimilo stanje i uočili prijepori s kojima se treba suočiti i s teološko-pastoralnog aspekta.

Kad je riječ o nasilju nad ženama, treba reći da Crkva odlučno osuđuje svaki oblik nasilja nad ženama, bilo fizički, psihički ili seksualni, a jednako tako i svako takvo nasilje nad bilo kojom osobom bez obzira na spol, dob ili ikoje druge pripadnosti. Za svakoga pravog vjernika već je svađa grijeh, a koliko li je tek više grijeh bilo koji oblik nasilja. Za Crkvu je ideal odnos supružnika u braku što je moguće u većem skladu, uzajamnom prihvaćanju i uzajamnoj ljubavi bez pridržaja - jer brak bi trebao biti slika uzajamnog odnosa Krista Zaručnika i Crkve zaručnice, kako piše apostol Pavao. Crkveno pravo, uvažavajući moguće nepremostive zapreke zajedničkome životu u valjano sklopljenoj i nerazrješivoj ženidbi, propisuje institut rastave od stola i postelje uz očuvanje neraskidivoga ženidbenog veza.

No pri sučeljavanju s problemom nasilja nad ženama ima nekoliko zamkâ na koje je potrebno upozoriti, a u koje ni Crkva ni pastoralni djelatnici nipošto ne žele niti smiju upasti. Danas je svima jasno da u suvremenom svijetu postoje ideološke snage koje svim sredstvima žele oslabiti instituciju obitelji, koje žele zakonskim odredbama rješavati što je moguće više aspekata odnosa među bračnim drugovima i članovima obitelji uzimajući i bračne drugove i članove obitelji u prvom redu kao individue koje treba gotovo stalno štiti jedne od drugih. Izraz takvoga pristupa čuo se nedavno u našoj javnosti u izjavi da je obitelj najopasnije mjesto za dijete. U tom kontekstu moguće je da se i nasilje nad ženama, kojega nažalost ima, zapravo katkad još više napuhuje i dramatizira da bi ga se moglo zlorabiti za ciljeve slabljenja obitelji kao institucije. Druga je zamka, a strogo na tom tragu, tretiranje razvoda braka gotovo kao poželjnog i općenito preporučljivog pa je takvima smetnja stav Crkve da se za brak treba sazreti, najozbiljnije pripremiti da bi stvarno po slobodnoj odluci bračni drugovi bili sposobni i spremni podijeliti dobro i zlo cijeloga zajedničkog života do smrti. Treća zamka su tzv. mitovi o nasilju nad ženama kao što je npr. mišljenje da su žrtva ili njezini postupci uzrok nasilja nad ženama, ili da je psihičko nasilje vlastito ženskim osobama a fizičko muškima - pa se može pasti u napast da se nasilju nad ženama ne posveti primjerena pozornost.

Stoga je vrlo dragocjen doprinos što ga pruža zbornik "Nasilje nad ženama - teološko-pastoralni izazov" jer on s različitih aspekata osvjetljava tu problematiku koja je danas jedan o brojnih izazova za pastoral a osobito za specijalni. U suvremenoj crkvenoj zajednici sve se više skupina nameće kao osobiti izazov kojima nije dovoljan pristup samo s pozicija općega pastorala. Kad je riječ o nasilju nad ženama, onda bi suvremeni pastoralni djelatnici, u okviru obiteljskog a osobito specijalnog pastorala, trebali poznavati dinamiku događanja nasilja, njegova prepoznavanja i primjerenog pristupa i žrtvi i nasilniku i pružanja pomoći da ti ljudi u nevolji učine ono što je pred Bogom ispravno. No, i bez poznavanja specijalnoga pastorala toga problema, pastoralni djelatnici trebali bi biti sposobni i žrtve i nasilnike pozorno saslušati i uputiti ih da po savjesti i u pouzdanju u Boga donose svoje odgovorne odluke.

Ivan Miklenić
Glas Koncila