Nema novog patriotizma bez angažmana

Nedavno su novine objavile riječ kardinala Josipa Bozanića koji je rekao kako mu dolaze katolici i kažu da će se politikom baviti tek kad uslijede promjene. Koliko se sjećamo tu informaciju nitko nije previše komentirao u medijima, a ona ipak iziskuje širu pozornost. Naime, to stajalište hrvatskih katolika je vrlo zanimljiv i njega bi trebah ispitati sociolozi. Nama, običnim promatračima situacija u društvu i politici svakako se čini da se iza takvog stajališta zapravo skriva jedna nepolitična svijest hrvatskog naroda. Drugo što odmah možemo reći jest da se ovdje radi o stanju neangažiranosti duha. Ljude koji tako misle moramo upitati tko bi trebao izvršiti promjene koje bi odgovarale njihovu poimanju politike. Ima li i u hrvatskom društvu takvih ljudi i takvih političkih stranaka koje bi svojim radom promijenile hrvatsko društvo i stvorile ozračje radosti? Gledano na prvi pogled, takvi stranke ne postoje, a čini se da ni sama Crkva ne utječe previše na svijest ljudi, U Hrvatskoj ima puno angažiranih ljudi, ima i novinara i političkih djelatnika, ali ako su oni pošteni, ako iskreno nastupaju, nemaju nikakve šanse, pa makar oni bili i kompetentni i profesionalni. Prije ili kasnije svi ih odbace, pogotovo kad ti pošteni i samoprijegorni ljudi izvedu stvarne promjeni kao 1990. ih 1991. Zbog svega toga žalosno je da hrvatski katolici koji imaju pristup kardinalu i visokom kleru nemaju drugih ideja, osim što očekuju da im netko otvori put, kako bi se mogli angažirati. Mogli bi smo doći do zaključka da su i naši katolici isto tako proizvođači depresije u ovom društvu.

Prije petnaestak godina Hrvati su doista doživjeli duhovnu promjenu. Stvaranje hrvatske države i njenu obranu pomoću svih relevantnih snaga, bivših članova partije, dijelova političke emigracije i "ekonomske" dijaspore, nekomunista i žrtava jugoslavenske diktature, možemo ocijeniti kao porođajne muke jedne nove nacionalne svijesti za koju se zalagao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Pomirba koju je on s pristašama lansirao kao jedinu spasonosnu nit za hrvatsku naciju, danas je nažalost opet na izdisaju. U prvi plan stupile su egoistične ideje, stajališta koje je prvi Predsjednik želio definitivno baciti na povijesno smetlište, pohlepe za materijalnim bogatstvima koja ruše sve vrijednosti, ne samo bivše komunističke, nego još više i naše osnovne hrvatske vrijednosti za koje su se žrtvovale generacije.

Zbog svega toga bit će potrebno pristupiti novoj analizi naše nedavne prošlosti, ako stvarno želimo osigurati budućnost naše države i hrvatskoga naroda. U tom novom pristupu, u kojem bi doista trebali sudjelovati hrvatski katolici, morao bi se obnoviti žar iz 1990. i 91., morao bi se naći novi pozitivni osjećaj o hrvatstvu. Nažalost, ima malo studija i radova u hrvatskim publikacijama koje bi bile usmjerene na stvaranje tog novog osjećaja o Hrvatskoj. Jedini impuls u tom smjeru dolazi iz područja športa. Prvaci u tenisu, skijanju, rukometu i drugim disciplinama mobiliziraju cijele hrvatsko društvo, i stare i mlade, što je apsolutno pozitivno. Međutim, tom osjećaju radosti i solidarnosti trebale bi se pridružiti i druge snage, posebice medijske, publicističke i književne. Kao primjer mogli bismo uzeti Njemačku gdje su bivši brojni ljevičarski intelektualni prvaci pomogli utrti put novom patriotizmu u Njemačkoj.

Tko bi u Hrvatskoj trebao utrti put promjenama? Na to pitanje s početka ovog priloga, možemo odgovoriti da bi to ipak trebali biti vjernici i političke stranke. Država i crkva bave se, naime, istim ljudima i istim problemima, kako to piše u jednoj katoličkoj enciklici. Točno je da vjernici ne bi trebali sudjelovati u jednoj političkoj stranci koja ne promiče opće dobro i koja svojim radom u biti stvara anarhiju. Mjesto angažmana vjernika ne mora bezuvjetno biti politička stranka. Oni, primjerice, mogu uzorno djelovati na svom radnom mjestu i u školama. Vjernici bi od svih stranaka trebali zahtijevati, bez obzira gdje se nalazili, jednu bolju obiteljsku politiku.

Dobra obiteljska politika je najbolja gospodarska politika, kažu dobri ekonomski stručnjaci. Gospodarstvu je potrebno tržište, potrebni su ljudi, potrebna su djeca. Ako jedan narod ostaje bez ljudi i djece, on je u epohi globalizacije osuđen na propast, na smrt. Prema tome, područje djelovanja hrvatskih kršćana bilo bi veliko, kada bi oni bili u stanju dići se iz vlastite letargije i na svakome mjestu tražiti bolje ponašanje, bolje propise, bolje zakone. Posebno je potrebna zaštita djece i omladine. Oni koji se bave odgojem mladih ljudi toliko su opterećeni poslovima da ne mogu izlaziti na kraj sa svim svakodnevnim problemima mladih ljudi koji nemaju kućnog odgoja i koji hodaju po ulicama prazni, kao i njihovi roditelji. Poznato je da država zaostaje u osiguravanju pedagoškog rada odgajateljima i nastavnicima na način da bi to zadovoljilo kako đake i njihove roditelje, tako i same odgajatelje. Mediji doduše pišu o tome, ali ne žele biti "staromodni" i davati prijedloge, kako je to običaj u zapadnim tiskovinama.

Kad mislimo o takvim stvarima, o političkim strankama, obiteljskoj politici, o kršćanima, o medijima, onda zaista dolazimo do vrlo pesimističnih zaključaka. Tko bi to sve trebao mijenjati? Promjenu bi u normalnom slučaju trebala izvesti neka politička stranka. Ali takva stranka bi trebala imati jasan program, poglavito koji se tiče obiteljske, ekonomske i europske politike. Hrvatska demokratska zajednica postoji već osamnaest godina, a mi ne znamo na čemu se zasniva njezina ekonomska politika. Znamo jedino da čelni ljudi te stranke već 15 godina govore o europskim integracijama, što je doista već dosadno slušati. Dok smo još prije 4 godine bili radosni apologeti HDZ-a, danas moramo nažalost priznati da smo bili prilično nerealni i suviše očekivali od jedne stranke za koju smo mislili da bi trebala imati jasnu političku i ekonomsku orijentaciju, posebno jasnu orijentaciju u pogledu izgradnje hrvatskoga društva.

Danas je ideja jedne međunarodne političke zajednice suverenih naroda na temelju općeg dobra sviju i međunarodnog prava, u koju želi ući službena Hrvatska, pitanje života i smrti cijele naše kulture. Je li je HDZ osposobljena za nove zadaće, kako je bila 1990. kada je preuzela odgovornost za stvaranje države?

Što, dakle, činiti? Čekati novu narodnu "revoluciju" koja bi uzdrmala sadašnju političku svijest naroda i političkih stranaka? Programi za takvu već postoje. Na zapadu. No, mi ćemo se morati zadovoljiti s mnogo manjim zahtjevima. Zbog toga bi jedini pravi put bio da počnemo od sebe samih, da ne kritiziramo suviše druge već da uvidimo koliko sami svojim nepromišljenim i neartikuliranim gledištima doprinosimo kaosu u cijeloj zajednici. Revolucija bi, dakle, trebala početi u nama samima, a ne na ulici.

Kakva je to svijest mnogih hrvatskih ljudi koji znaju samo optuživati one koji nešto rade? Kako utjecati na takve ljude da se urazume i da svoju "slabu pamet" ne nameću sredini u kojoj žive? Jedna politička ličnost u narodu, koja bi imala autoritet, mogla bi pokrenuti svijest ljudi pozitivnim težnjama. No gdje je ta i takva politička osoba u hrvatskom narodu? U Hrvatskoj je potreban novi patriotizam koji bi se temeljio na solidarnosti svih slojeva pučanstva i koji bi promicao ideju radosti i materijalne sigurnosti za sve. Potrebna je, dakle, nova politika, potrebni su novi ljudi, za kojima vapi cijeli narod.

Stjepan Šulek
Hrvatsko slovo

{mxc}