Nepodnošljiva šutnja 

Tragično skončali Hrvati od strane komunističkih vlasti na području današnje Republike Slovenije, ušli su u 21. stoljeće kao potpuno neriješeno pitanje. Razmjeri i načini izvršenja zločina su stravični. Pedantno izrađeni zemljovidi s ucrtanim lokacijama dokazuju kako Slovenija leži na više od pet stotina grobišta. Zajednička im je karakteristika da se o njima tijekom totalitarnog komunističkog režima nije smjelo govoriti, kamoli istraživati, ekshumirati ili identificirati žrtve, te dostojno ih pokopati i s dužnim pijetetom obilježiti mjesta stradavanja.

Dolaskom demokracije i osamostaljivanjem slovenske države od Jugoslavije, stvoreni su preduvjeti za utvrđivanje istine "očima skrivene". Ni u Sloveniji nije išlo bez otpora. Najprije su grobišta počeli obilježavati potomci žrtava i samostalni istraživači zločinačkog karaktera jugokomunističkog režima. Mnogi od njih doživjeli su neugodne prijetnje, što samo dokazuje kako se doista mislilo da istina nikad ne će isplivati na površinu. Napokon je reagirala i država. Danas Slovenija ima jasnu sliku o zločinima i žrtvama iz 1945. -1946. Istraživanje, evidentiranje i klasificiranje grobišta, međutim, donosi niz problema koje treba riješiti, a neka od njih i bilateralno, budući da su među žrtvama pripadnici različitih naroda. Sporazume koji rješavaju ovu problematiku Slovenija je sklopila s Italijom i Njemačkom. Kako među žrtvama na području Slovenije, uz Slovence, zasigurno ima najviše Hrvata, bilo bi logično da takav sporazum (ugovor) postoji i između Slovenije i Hrvatske.

Još tijekom trajanja koalicijske vlade mandatara Ivice Račana Vlada Republike Slovenije uputila je hrvatskoj vladi tekst prijedloga sporazuma "o uređenju vojnih grobišta". Kakva mu je sudbina? Prijedlog i dan danas pod tepihom skuplja prašinu. Puna usta "Europe" i "europskih standarda" ovu su temu još jednom zabetonirala u hrvatskoj javnosti. Ne sjećamo se da se o tom prijedlogu sporazuma očitovao Hrvatski sabor. Posljedica je katastrofalna: Posmrtni ostatci Hrvata vrište - čija smo mi briga, ako ne hrvatske države!?

Tekst slovenskog prijedloga oslobođen je bilo kakvih ideoloških primjesa. Predlagatelj sporazuma zalaže se za "trajnu zaštitu grobišta", za obilježavanje evidentirana "hrvaška vojna grobišča" na području Slovenije i slovenska na području Hrvatske, "uređenje vojnih grobišta" tako da se mogu prepoznati imena žrtava, njihovo državljanstvo, nadnevak rođenja i smrti (ako su poznati). Prijedlog u pojmu "ratna grobišta" obuhvaća: pojedinačne grobove, masovne grobnice, spomenike i spomeničke oznake, te zajednička grobišta (različitih nacionalnosti) poslijeratnih žrtava kao neposredne posljedice rata na državnom području potpisnica sporazuma. Uključena je i obveza o međusobnoj razmjeni podataka o pronađenim grobištima. Svaka od strana o svom trošku održava ona grobišta gdje su pokopane njezine žrtve rata. Predviđena je i stalna Komisija, koju čine po tri člana svake države. U cijelom tekstu (17 članaka) nismo pronašli ništa sporno, ili neki razlog zbog kojega bi slovenski prijedlog trebalo a priori odbaciti i zaboraviti. Tekst je zapravo dobro polazište za konačan sporazum.

Gotovo je nevjerojatno da je Račan parafirao međugranični sporazum s Drnovšekom koji je objektivno štetan za Hrvatsku, a s druge strane ignorirao je ovaj slovenski prijedlog koji je u interesu hrvatske demokratske države. Zašto međutim, o ovoj temi šuti aktualna vlada?

Očito su u Hrvatskoj jake one snage kojima je u interesu šutnja o poratnim žrtvama totalitarnog komunističkog režima. Svaki govor o njima, istraživanje, podatak, činjenica, predstavlja korak prema istini i neizbježnom pitanju - tko je kriv, tko su počinitelji? Kad je riječ o "zapovjednoj odgovornosti" ona ide do samoga vrha Komunističke partije Jugoslavije - do Tita. Kad je riječ o egzekutorima, koji su žrtve najčešće likvidirali metkom u glavu, neki su, poput Sime Dubajića, sami priznali zločine, drugi pak o tomu ne žele govoriti, a treći ne poriču zločine, ali ih smatraju opravdanom osvetom. Ako država šuti, onda je najbliža trećem stavu! A on nije "europski standard" već jugokomunistički.

Obnovljena hrvatska država dužna je skrbiti o Hrvatima, kako o živima i onima koji će se tek roditi, tako i o svojim mrtvima, osobito o onima koji su po kratkom postupku likvidirani na području drugih država. Njihov broj, uključujući i grobišta u Hrvatskoj, višestruko nadmašuje žrtve Jasenovca. Polovična istina o žrtvama rata i poraća blokira dosege Rezolucije 1481 i udaljuje Hrvate od Europe. Želimo li ostati povijesni narod, sporazum sa Slovenijom (i drugima) - nema alternative.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}