Transformacija NATO-a kao posljedica transformacije globalnog poretka

Nije upitno hoće li se NATO restrukturirati nakon primirivanja bliskoistočnog i rusko-ukrajinskog rata. Ne samo zato što to naglašeno i agresivno, porukama koje više odbijaju saveznike nego što plaše protivnike, najavljuje američki predsjednik Trump. Već ponajviše zato što nova geopolitička karta Europe i Bliskog istoka i novi globalni poredak traže drukčiji, ne nužno nov, obrambeni savez. To uključuje ne samo nove tehnologije i oblike ratovanja poput kibernetičkih ratova ili obrane od proizvedenih migracijskih kriza nego i neka nova partnerstva i/ili članstva.

Posljedično će, dakako, (o)slabiti pozicije nekih starih članica. U tom kontekstu transformacije NATO-a valja promatrati i nedavni posjet američkog veleposlanika pri NATO-u Matthewa Whitakera Hrvatskoj i njegove susrete s ministrom obrane Anušićem i premijerom Plenkovićem.

Obrisi se već naziru

Prilagodba NATO-a i američke prisutnosti u Europi novomu dobu počela je, zapravo, mnogo prije Trumpovih zapaljivih izjava i statusa na društvenim mrežama o NATO-u kao 'tigru od papira', kritike 'nelojalnih europskih partnera' i najava mogućega američkog napuštanja NATO-a. Počelo je to, zapravo, nakon ruske invazije na Ukrajinu, primanjem novih članica (Finske, Švedske), jačanjem vojne NATO-ove i američke prisutnosti u odnosu na Rusiju i 'ruski svijet' (Poljska, Baltik), velikim infrastrukturnim ulaganjima u vojne baze na tom području (Poljska, Rumunjska). Sjevernoistočno krilo NATO-a, usmjereno na odvraćanje Rusije, za koje su vitalno zainteresirane i u kojemu uzorno surađuju Njemačka, Poljska, Finska i baltičke zemlje uz povećanu prisutnost SAD-a, danas se zbilja ne bi moglo nazvati 'tigrom od papira'. Trenutačna Trumpova retorika odnosi se prije svega na transformaciju južnoga, mediteranskoga krila NATO-a, koje će se morati restrukturirati u skladu s ishodom bliskoistočnih ratova. No već sada se naziru obrisi.

Kao novi veliki američki partner u obrambeno-sigurnosnoj strukturi Mediterana i Bliskog istoka izrasta mali Cipar, koji je član EU-a, ali ne i NATO-a (protivljenje Turske). Nova važna ne-NATO-ova partnerstva stvaraju se i na Arapskom poluotoku. Tu prije svega mislim na Ujedinjene Arapske Emirate, koji su – uz deklarativnu neutralnost prema američko-izraelskom ratu protiv Islamske Republike Iran – u stvarnosti čvrsto uvezani u američki obrambeno-sigurnosni sustav, sa sve intetenzivnijom svekolikom suradnjom s Izraelom. Ta nova partnerstva, osobito ono s Ciprom, uza snaženje savezništva s Grčkom, balansiraju (čitaj: znatno umanjuju) sigurnosnu ovisnost istočnog Sredozemlja o Turskoj, kao i ulogu i utjecaj starih kolonijalnih gospodarica UK-a i Francuske. A Trumpov verbalni rat protiv NATO-ovih partnerica u ovome je trenutku resetiranja obrambeno-sigurnosnoga koncepta za Mediteran i Bliski istok prije svega usmjeren na nadmetanje s britanskim premijerom Starmerom i francuskim predsjednikom Macronom, koji su mu i politički, a ne samo geopolitički, na suprotnoj strani.

Talijanska premijerka Meloni tu se našla kolateralno, kao dio dosadašnjega koncepta obrane Mediterana. Novi se koncept najkraće može opisati: nakon diverzifikacije opskrbe energijom na redu je diverzifikacija sigurnosti, kojoj se dosadašnji jamci sigurnosti nastoje oduprijeti... Osim temeljnih obrambeno-sigurnosnih zadaća, važna uloga NATO-a na Mediteranu bit će osiguravanje opskrbnih pravaca naftom i LNG-om. Stare NATO-ove članice poput UK-a i Francuske sigurno nisu zadovoljne svojim novim ulogama. No to nije nešto što bi Hrvatsku trebalo zabrinjavati ili uznemiravati.

Niz hrvatskih prednosti

Hrvatska je u toj transformaciji u pozadinskoj, ali ipak važnoj zoni NATO-a, kao most između istočnog Jadrana i srednje Europe, s nizom komparativnih prednosti. LNG termnal na Krku daje joj važnost na novoj energetskoj karti Europe i ulogu u njezinoj sigurnosti. Nestabilno istočno susjedstvo, osobito BiH, daju joj stabilizacijsku zadaću i otvaraju mogućnost da otvoreno adresira moguće destabilizacijske pokušaje ruskih i iranskih proxyja, osobito u BiH, kao i da zaštiti položaj tamošnjih Hrvata kao sastavni dio stabilizacijskog procesa.

Unutarnja stabilnost otvara mogućnost da se proflira kao logististička potpora transformiranom NATO-u, osobito u obrambenoj industriji, remontu, sigurnosnoj umreženosti. Inicijativa triju mora pruža joj platformu za djelovanje. Zapravo, u vremenu velikih potresa Hrvatska je napokon u prilici da sitnim koracima zaštiti svoje nacionalne interese. U zavjetrini, daleko od velikih bitaka i velikih uloga.

Višnja Starešina
Lider