Nova faza europske migrantske politike

Čini se kako europska migrantska politika ovih dana ulazi u novu fazu. Suočene sa sigurnosnim izazovima, geopolitičkim promjenama i rastućim nezadovoljstvom građana, institucije Europske unije sve otvorenije razmatraju strože mjere prema ilegalnim migracijama. U tomu se kontekstu poglavito ističe Italija, gdje vlada premijerke Giorgie Meloni provodi jednu od najrestriktivnijih migracijskih politika u Europi.

Istodobno se u europskim društvima pojavljuju i novi politički akteri. Muslimanske inicijative sve otvorenije ulaze u politički prostor i nastoje utjecati na javne politike. Upravo preplet tih procesa – pooštravanja migracijske politike i političke mobilizacije migrantskih zajednica – sve jasnije oblikuje europsku političku stvarnost.

Bruxelles mijenja pristup migracijama

Prvi znak promjene dolazi s najviše institucionalne razine Europske unije. Naime, u Europskome parlamentu ovih je dana otvoren put izmjenama politike deportacija ilegalnih migranata. Odbor za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove (LIBE) podržao je prijedlog koji predviđa stroži pristup vraćanju osoba koje nemaju pravo boravka u EU-u.

Za prijedlog su glasali zastupnici Europske pučke stranke, Europskih konzervativaca i reformista te nekoliko desnih političkih skupina, čime je stvorena nova politička većina oko pitanja migracija. Time je, barem djelomično, zaobiđen dio političkoga centra koji je godinama zagovarao liberalniji pristup migracijama.

Prema novim pravilima, migranti kojima je naređena deportacija morat će surađivati s vlastima tijekom postupka povratka. U suprotnome im može biti određen pritvor do 24 mjeseca. Istodobno bi države članice trebale međusobno priznavati odluke o deportaciji, čime bi se ubrzao postupak vraćanja migranata.

Francuski europarlamentarac François-Xavier Bellamy upozorio je da se trenutačno provodi tek oko 20 posto odluka o povratku ilegalnih migranata, što jasno pokazuje slabosti postojećega sustava.

Sličan stav iznio je i hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu Karlo Ressler. „Pravo na zaštitu treba biti zajamčeno onima koji je doista trebaju, ali se sustav mora provoditi i u praksi“, istaknuo je Ressler, naglasivši kako bez učinkovitih povrataka ilegalnih migranata cijela migracijska politika Europske unije ne može biti vjerodostojna. Upravo zbog toga, smatra, opada i povjerenje europskih građana u migracijsku politiku Unije.

Ressler je glasanje u odboru LIBE nazvao povijesnim te ocijenio kako ono predstavlja ispunjenje obećanja o uvođenju više reda u migracijske politike. Odbacio je pritom tvrdnje kako je riječ o poticanju populizma ili rasizma te pozvao na demistificiranje sadržaja odluke, koja se prije svega odnosi na obveznu suradnju nezakonitih migranata s vlastima tijekom postupka povratka.

Hrvatski europarlamentarac također je pozdravio činjenicu da stroži pristup ilegalnim migracijama postupno postaje dio glavne političke struje u Europi. Istodobno je izrazio žaljenje što dio političkoga centra, poglavito zastupnici skupine socijalista i demokrata (S&D), ne pokazuje dovoljno razumijevanja za razmjere i narav migracija kakve su danas, kao ni za neodrživost postojećega modela migracijske politike.

Geopolitički pritisak: Bliski istok i migracije

Međutim, sve ozbiljniji zaokret Europske unije prema restriktivnijoj migrantskoj politici teško je razumjeti bez širega geopolitičkog konteksta. Aktualni sukobi i nestabilnost na Bliskome istoku ne ulijevaju osobit optimizam, a pojedini potezi, poput otpuštanja strateških naftnih rezervi od strane Međunarodne agencije za energiju (IEA) radi stabilizacije globalnoga energetskog tržišta, dodatno upućuju na ozbiljnost situacije. Takve mjere ne signaliziraju skori završetak sukoba, nego prije svjedoče o procjeni da bi nestabilnost mogla potrajati. U takvim okolnostima europske institucije sve su više prisiljene migracijsku politiku promatrati prvenstveno kroz prizmu sigurnosnih izazova i geopolitičkih rizika.

U takvim okolnostima ponovno se otvara pitanje novoga migracijskog pritiska prema Europi, osobito preko mediteranske rute – scenarija koji je već viđen u prethodnim krizama.

Istodobno se otvara i druga dimenzija problema. Dugogodišnji američki intervencionizam na Bliskome istoku, čiji su politički i sigurnosni učinci često proizvodili dugotrajnu nestabilnost, mogao bi imati posljedice i na europskome tlu. U slučaju daljnje eskalacije sukoba nije teško zamisliti scenarij u kojemu bi dio migrantskih zajednica u Europi mogao postati podložniji radikalizaciji, poglavito ako se sukob počne doživljavati kao dio širega geopolitičkog nadmetanja u kojem su europske države saveznice Sjedinjenih Američkih Država.

Bilo kako bilo, razvoj događaja ponovno potvrđuje dobro poznati obrazac europske politike. Europska unija, nažalost, često reagira ponajprije reaktivno, tek kada problemi postanu dovoljno vidljivi ili kada politički i društveni pritisak naraste do razine koju više nije moguće ignorirati. Drugim riječima, ozbiljnije mjere počinju se razmatrati tek kada je, kolokvijalno rečeno, „voda već došla do grla“.

Takav pristup dodatno pojačava nezadovoljstvo dijela europskih građana koji već godinama upozoravaju na nedostatak učinkovite migracijske politike. Ako je dosadašnje stanje mnogima već djelovalo alarmantno, mogućnost novih migracijskih valova, potaknutih nestabilnošću na Bliskome istoku, otvara pitanje još ozbiljnijih izazova pred Europom. Upravo zato sve je više europskih političara koji upozoravaju da bez funkcionalnoga sustava povratka migranata migracijska politika Europske unije ne može biti vjerodostojna.

Rim podiže ljestvicu migracijske politike u Europi

Dok Bruxelles još uvijek traži politički konsenzus o migracijskoj politici, Italija već provodi odlučnije mjere. Vlada premijerke Giorgie Meloni posljednjih je godina uvela niz poteza usmjerenih na suzbijanje neregularnih migracija preko Sredozemlja.

Jedan od najnovijih poteza talijanske vlade jest prijedlog zakona koji predviđa mogućnost pomorskih blokada u razdobljima „iznimnoga migracijskog pritiska“. Time bi talijanske vlasti mogle privremeno zabraniti ulazak migrantskim brodovima u teritorijalne vode do 30 dana, a u slučaju ozbiljne prijetnje javnom redu ili nacionalnoj sigurnosti i do šest mjeseci.

Mjere uključuju i stroži pristup humanitarnim spasilačkim brodovima, veće kazne za krijumčare ljudi te ubrzanu deportaciju stranaca koji počine kaznena djela. U slučaju kršenja novih pravila predviđene su novčane kazne do 50 tisuća eura, kao i mogućnost zapljene plovila.

Rezultati takvoga pristupa već su vidljivi. Prema podatcima talijanskoga ministarstva unutarnjih poslova, prošle je godine na talijanske obale stiglo oko 66 tisuća migranata, što je znatan pad u odnosu na rekordnu 2023. godinu. Smanjenje dolazaka povezuje se s pojačanom suradnjom Italije s Libijom i Tunisom u suzbijanju migrantskih ruta. Meloni pritom ističe kako je zaštita granica jedan od ključnih prioriteta njezine vlade poručujući: „Ako želite živjeti ovdje, morate poštovati talijanske zakone.“

Ulazak muslimanskih inicijativa u politički prostor

Paralelno s pooštravanjem migracijske politike u Italiji pojavljuju se i inicijative koje nastoje politički mobilizirati muslimanske zajednice. Prema pisanju talijanskog portala La Nuova Bussola Quotidiana, dio muslimanskih aktivista pozvao je vjernike da sudjeluju u referendumu o reformi pravosuđa, koji će se održati 22. i 23. ožujka, te da glasaju protiv reforme koju podržava vlada Giorgia Meloni.

Među najistaknutijim zagovornicima toga poziva talijanski je preobraćenik na islam Roberto Hamza Piccardo, dugogodišnji islamski aktivist i bivši čelnik nekoliko muslimanskih organizacija u Italiji. Piccardo, koji je u mladosti bio povezan s radikalnom ljevicom, kasnije se uključio u muslimanski aktivizam te preveo Kur'an na talijanski jezik. Uz njega, na političku mobilizaciju muslimanskih birača poziva i imam Brahim Baya, koji optužuje Meloni da želi „centralizirati moć“ pod izlikom borbe protiv islamofobije.

Talijanska analitičarka Lorenza Formicola smatra kako bi referendum mogao predstavljati važan test političke mobilizacije muslimanskih zajednica u Italiji. Prema njezinu tumačenju, riječ je o novoj fazi političkoga angažmana organiziranih muslimanskih skupina, a u pojedinim raspravama već se spominje i mogućnost osnivanja nacionalne islamske političke stranke.

„Pet do dvanaest“ za ozbiljnu europsku migracijsku politiku

Aktualni razvoj događaja jasno potvrđuje ono o čemu se u europskoj politici govori već godinama: migracije su postale jedno od ključnih sigurnosnih i geopolitičkih pitanja Europe. Eskalacija situacije na Bliskom istoku to je pitanje dodatno iznijela u prvi plan europskih rasprava.

Dosadašnje stanje mnogi su već ocjenjivali alarmantnim, no novi sukobi na Bliskom istoku dodatno podižu ozbiljnost situacije na višu razinu. U takvim okolnostima Europa sve se ozbiljnije mora zapitati ne samo kako odgovoriti na aktualne migracijske izazove, nego i kakvu migracijsku politiku želi dugoročno voditi te kako uskladiti sigurnosne interese, političku stabilnost i društvenu koheziju vlastitih država.

Drugim riječima, Europa je već neko vrijeme u situaciji „pet do dvanaest“, a razvoj događaja pokazuje kako politički sat neumoljivo otkucava posljednje minute za donošenje ozbiljnih i dugoročnih rješenja.

Barbara Dijanović
Hrvatski tjednik