Uloga Biblije za shvaćanje motiva američke vanjske politike

Shvatiti motive američke vanjske politike na Bliskom istoku podrazumijeva također i poznavanje uloge Biblije. Premda je Amerika, za razliku od Europe, izrazito sekularna zemlja, biblijski starozavjetni moralizam i slovo zakona čini okosnicu američkog pravosuđa i američke vanjske politike. Otud i američka vezanost za Izrael i Stari zavjet. Svoj moralizam u vanjskoj politici Amerika crpi iz židovske teološke baštine. Pojmovi poput "grada na brdu" ili "Božje vlastite zemlje" ili američkog „manifest destiny“ preuzeti su  iz židovskog Starog zavjeta. Protestantsko-kalvinistička ideja predestinacije i političke izabranosti služi stoljećima američkim političarima kao lansirna rampa za njihov kasniji koncept demokratskog globalnog svijeta. Američki predsjednik Woodrow Wilson, inače kršćanski pastor po svom ranijem zanimaju, uoči Prvog svjetskog rata poznat je po svojoj izjavi:  "Sudbina Amerike je da predvodi svijet i da duh demokracije prevlada.“ Slične riječi  čujemo kasnije kod predsjednika Franklina Roosevelta i Harryja Trumana, a danas kod predsjednika Donalda Trumpa. Za američku političku klasu mogući kraj Amerike predstavlja ujedno i  kraj cijelog svijeta. No i mogući kraj Izraela znači kraj Amerike. Što je ujedno i razlog zašto Amerika mora braniti Izrael pod svaku cijenu protiv stvarnih ili nestvarnih susjednih ugroza.

Američka vojna intervencija u Iranu samo je nastavak na brojne američke intervencije u proteklih stotinjak godina diljem svijeta. Nisu te intervencije  imale samo za  cilj nametanje američke gospodarske dominacije, već prvenstveno su bile odraz mesijanske želje da Amerika proširi diljem svijeta svoju demokraciju - bilo milom, bilo silom. Gledano s geopolitičke perspektive današnja američka pomoć Izraelu nema nikakvu geopolitičku ulogu u jačanju sigurnosti Amerike. No američka pomoć Izraelu prvenstveno počiva na biblijskom uvjerenju da je Amerika novi Kanaan, tj. nastavak na obećanu i izabranu zemlju Izrael.

Masovne skupne molitve i biblijske seanse među brojnim američkim političarima u kojima se priziva na izabranost Izraela i Amerika kao svjetionike čovječanstva dio su američke političke teologije. U ranoj Americi prvi simbol negativca, kojeg je bilo potrebno preobratiti i „reducirati“ bili su Indijanci. Nakon njih, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata, dolaze negativci Nijemci, a nakon njih negativci komunisti u Sovjetskom Savezu. Danas su simbol negativaca postali Iranci. Primjer sličnog logičkog paradoksa kod američke političke klase vidljiv je i u njezinu stavu prema Židovima i Državi Izrael. Brojni američki kršćanski cionisti pokazuju neurotično ponašanje; s jedne strane kritiziraju domaće Židove, dočim s druge strane zalažu se za vojnu i financijsku pomoć Izraelu. Američki kršćanski cionisti i milijuni biblijskih fanatika vide u Izraelu zemlju drugog dolaska Krista, kao i preobraćenje Židova na kršćanstvo. Slično lažno filosemitsko, tj. antisemitsko ponašanje rašireno je kod  brojnih kršćanskih fundamentalista u Europskoj uniji… ali i u Hrvatskoj.

Samouvjerenost i samoizabranost 

Europa, a pogotovo njezino središte Njemačka, upoznali su narav starozavjetne samoizabrane američke vanjske politike nakon Drugog svjetskog rata. Angloameričko bombardiranje desetine njemačkih gradova poput Dresdena, Hamburga, Kölna, Berlina, itd., pružalo je brojnim američkim političarima (a danas njihovim izraelskim saveznicima u Gazi i Libanonu) čistu savjest – upravo iz razloga jer su ta bombardiranje tumačili kao demokratsku borbu protiv nemani. A neman nikako ne može biti ljudsko bića te stoga ne može imati ni ljudska prava.

Amerika, u uvjerenju da je izabrana zemlja, uzela si je za zadatak da bude globalni hegemon i da samo ona može definirati međunarodno pravo. Opsjednutost biblijskim moralizmom također se danas uklapa u američki mesijanski i dobročiniteljski stav da se regeneriraju dosadašnji negativci, a danas su to Iranci. Sjedinjene Američke Države nisu članica Međunarodnog kaznenog suda (ICC). Niti je Izrael član istog Međunarodnog kaznenog suda. Doduše, Amerika je inicijator stvaranja Ujedinjenih  naroda, u 1945., premda, kada su njezini interesi u pitanju, ili interesi Izraela, ona se rijetko drži pravnih obveza Ujedinjenih naroda. Loša strane međunarodnog prava, čiji su pravni arhitekti bili Amerikanci, jest Versailleski mirovni ugovor iz davne 1919. godine, tj. članak 231, koji govori o "ratnoj krivnji“. Naizgled krasna i romantična pravna klauzula, ali koja u praksi dovodi danas u međunarodnom pravu do demoniziranja i kriminaliziranja  protivnika.  Znači, ako jedna  strana danas izgubi rat – tada mora biti spremna da će njezini čelnici završiti ili na vješalama ili na dugogodišnjim zatvorskim kaznama.

Posljedice takve pravne prakse, pogotovo nakon Nürnberškog procesa iz 1945., upoznala je i Hrvatska 1994. s parodijom Haaškog suda. Rezultati su očigledni danas, pogotovo u usporedbi s klimavim projektom zvanim Europska unija. Stoga u očima američkih elita Europljani nikada ne mogu imati zajedničku europsku vanjsku politiku, a kamoli ugroziti Ameriku. Rat više nije, kao prije Prvog svjetskog rata, ograničen na rat između dvaju protivnika - koji mogu postati jednog dana i prijatelji. Ratovi nakon 1941. postaju totalni ratovi koji vode do istrebljenja pobijeđene strane. Moderno međunarodno pravo tumači pobjednik. U današnjem slučaju to je Amerika.

dr. Tomislav Sunić
Hrvatski tjednik