Jedan protiv struje

Iako se danas mnogi hvale da plivaju protiv struje, da rade za vječnu istinu, da se bore za prave vrijednosti – postoje i oni koji to doista najiskrenije nastoje činiti, a time se ne hvale – ipak svi na tom putu rade veće i manje kompromise, pa makar samo da bi preživjeli. U povijesti se čovječanstva stoga dogodilo samo jedno jedino istinsko i potpuno plivanje protiv struje zla: Kristovo uskrsnuće. On je jedini koji je obrnuo proces: umro je i vratio se na svijet u proslavljenu tijelu. I pobijedio zlo. Time je trajno nadahnuo sve koji ni danas ne žele uzmicati pred nepravdama i koji i svijet i čovjeka žele očuvati u dostojanstvu koje im je darovao Stvoritelj.

Slikovito rečeno, struja vuče, nemilosrdno nosi sve pred sobom, a često putom ostavlja ljude samima i zaglavljenima na rubovima ili u muljevima. Krist je uskrsnuvši spasio sve koje je struja ugrozila – sišao je nad pakao, pobijedio smrt, treći dan uskrsnuo od mrtvih i vratio se da bi trajno spasio sve koji su zaglavili u grijehu. Teško je naime odvojiti glavnu struju od grijeha i zla kojemu je cilj čovjeka odvesti u vječnu smrt. Krist je povratkom iz mrtvih nadvladao sve prirodne zakone. A i kada je četrdeset dana nakon što se ukazivao učenicima uzišao k Ocu, ponovno nije ostavio ljude kao siročad – poslao je Duha Branitelja, uz kojega jedino čovjek danas sa sigurnošću može ići protiv struje.

Struja je zamamna – uz nju nema puno napora, na čovjeku je samo da se opusti i ona ga nosi. Što je opušteniji, što joj se više prepušta, to brže ide… u smrt. Budući da svako obaziranje može biti pogubno, valja se na tom putu ne zaustavljati radi dobra drugih, bližnjih, naroda, svijeta, nego samo ići naprijed, naprijed, naprijed. Tim su putom krenula i mnoga današnja društva.

No kamo se stiže? Trenutačno glavne svjetske političke struje vode prema velikomu ratu, a ideologije – pogotovo kad se ufaju u napredak – vode prema uništenju svega što je u čovjeku sveto, a to je uvijek život od začeća do naravne smrti i obitelj u kojoj se rađa.

Koliko je danas plivača protiv struje potrebno da bi se ti trendovi promijenili? Za početak uvijek je dovoljan samo jedan. Primjerice ove godine navršava se punih 80 godina od početka procesa za proglašenje blaženim i svetim kapucina Leopolda Bogdana Mandića, čiji je glas svetosti u hrvatskom narodu te 1946. godine počeo širiti zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, i to netom prije sramotnoga suđenja i zatočenja. Upravo u uskrsnom vremenu navršit će se točno 50 godina i otkad je otac Leopold u Rimu proglašen blaženim (svetim je proglašen 1983.), kao i 10 godina od nezaboravnoga pohoda njegova neraspadnutoga tijela Zagrebu i Hrvatskoj.

Naime sv. Leopold, koji je osobno želio djelovati samo među svojim sunarodnjacima i promicati ekumenizam, iz poslušnosti poglavarima »zaglavio« je u Padovi gdje je ispovijedao do duboke starosti, a ondje je i umro. No žrtva se isplatila jer u talijanskoj je ispovjedaonici zadobio i vijenac svetosti o kojem su tisuće vjernika mogle svjedočiti. I kakav se manevar dogodio: upravo godine 1976., nekoliko dana prije nego što su hrvatski biskupi objavili glasovitu poslanicu »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«, papa Pavao VI. objavljuje da će u uskrsno vrijeme te godine, 2. svibnja, duhovno gorostasni Hrvat biti proglašen blaženim. Događaj beatifikacije ohrabrio je hrvatski narod i Crkvu da pjevajući pobjedničke uskrsne pjesme krene u jedan od najvećih pothvata svoje povijesti, koji se providnosno podudarao s najavljenim vjerskim i narodnim preporodom u Hrvatskoj i te godine slavljenim nezaboravnim solinskim okupljanjem.

Stoga umjesto klasične uskrsne čestitke valja podcrtati riječi sv. Leopolda, našega »Bogde« kako su ga od milja zvali njegovi sumještani: »Ljudi smo koji idu protiv struje. Neka nas ništa ne obeshrabri, već uvijek naprijed sa sigurnošću da Gospodin računa na svaki napor i nagrađuje svaku žrtvu.«

Branimir Stanić
Glas Koncila