Hrvati u vatikanskoj diplomaciji

Imenovanje nadbiskupa Petra Rajiča, rođenog u hrvatskoj obitelji u  Torontu podrijetlom iz Doljana kod Čapljine, za prefekta Papinskog doma u Vatikanu nastavljena je tradicija pozicioniranja Hrvata na utjecajnim položajima Svete Stolice. To daje poticaja osvrtu na one Hrvate koji su ostavili poseban pečat služeći Vatikanu. To su, po mojem poniznom odabiru: kardinal Franjo Šeper - rođen u Osijeku, nadbiskup Nikola Eterović - rođen u Pučišćima na Braču i mons. Krunoslav Draganović - potječe iz Matića kod Orašja.

KARDINAL FRANJO ŠEPER bio je 13 godina (1968. - 1981.) pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a na tu ga je službu imenovao papa Pavao VI. Ta je kongregacija jedna od najvažnijih sastavnica Svete Stolice i Katoličke crkve na planetarnoj razini. Glavni zadatak te kongregacije je brinuti se o doktrini katoličkog nauka i smjeru vjere. Svjetovnim rječnikom kazano, ta je Kongregacija, zapravo, ideolog Vatikana i Katoličke crkve. Kardinal Šeper prvi je netalijan kojem je povjereno upravljanje tom iznimno važnom Kongregacijom kojoj je Šeper dao i osobni pečat reorganizirajući je u duhu postkoncilskih reformi. Kardinal Šeper bio je i prvi predsjednik Međunarodne teološke komisije (1969. - 1981.). Nedvojbeno je da je na tom položaju stekao dubinske uvide u teološka gibanja diljem našeg planeta.

Osim toga, kardinal Šeper aktivno je sudjelovao u pripremama povijesnog Drugog vatikanskog koncila. Njegov angažman bio je upečatljiv i u radu Drugog Vatikanskog koncila kao člana Komisije za doktrinu vjere i ćudoređe od 1962. godine, a poslije (1964. - 1978.) i kao član Komisije za reviziju "Zakonika Kanonskog prava". Od 1968. do 1978. godine bio je predsjednik Papinskog povjerenstva za tumačenje odluka Drugog Vatikanskog koncila. Kardinal Franjo Šeper, koji je rođen u Osijeku, ostavio je dubok trag u oblikovanju orijentacije Vatikana u burnim vremenima, ali i marljivi realizator ideja iznjedrenih u Vatikanu.

NIKOLA ETEROVIĆ crkveni je diplomat koji je u svojem služenju diplomaciji Svete Stolice devet godina, od 2004. do 2013., bio glavni tajnik Biskupske sinode u Vatikanu. Biskupska sinoda skup je biskupa Katoličke crkve koji se sastaju s Papom kako bi razmatrali važna pitanja za Crkvu i zauzimali stajalište Crkve. To je savjetodavno tijelo koje pomaže u upravljanju crkvom na planetarnoj razini. Angažman na dužnosti glavnog tajnika u takvom vatikanskom tijelu pružao je mons. Eteroviću mogućnost stjecanja uvida i u svjetske diplomatske odnose, ali i da utječe na smjer vatikanske diplomacije. Mons. Eterović svoje bogato diplomatsko iskustvo, koje je stjecao kao glavni tajnik Biskupske Sinode u Vatikanu i službujući kao nuncij Svete Stolice u više zemalja, prenosi i u nekoliko autorskih knjiga u kojima iznosi svoja stajališta o crkvenoj diplomaciji, te razmatra odnose Svete Stolice s državama.

Također je objavio je i brojne svoje članke, studije i govore iz domene crkvene diplomacije, kanonskoga prava i suvremenih crkvenih pitanja.

Primjerice, u najnovijoj svojoj knjizi "Tiha moć diplomacije Svete Stolice" mons. Eterović tematizira angažman vatikanske diplomacije. Po njegovom tumačenju, tiha moć u diplomaciji "zahtijeva diskreciju tako da se u javnost ne izlazi sa svime što se govori, jer to stvara zlu klimu."

Eterović ističe kako Sveta Stolica zastupa diplomatsko načelo "sila zakona, a ne zakon sile."

Nadbiskup Nikola Eterović u sebi ujedinjuje suptilnog diplomata, intelektualca visokog profila i snažnu produhovljenost.

Rođen je 1951. godine u Pučišćima na Braču, a umirovljen je u siječnju ove godine sukladno kanonskom zakoniku da se u mirovinu odlazi s navršenih 75 godina životne dobi. Umirovljenje ga je dočekalo na dužnosti apostolskog nuncija u Njemačkoj. U hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu organiziran je svečani prijam u povodu 75. rođendana nadbiskupa Nikole Eterovića. Na tom prijemu nazočilo je 55 veleposlanika, predstavnika diplomatskog zbora u glavnom gradu Njemačke, te crkvenih velikodostojnika, što govori o ugledu i utjecaju Nikole Eterovića u svijetu ne samo crkvene diplomacije.

KRUNOSLAV DRAGANOVIĆ (1903. - 1983.), posavskih korijena (potječe iz Matića kod Orašja), također ima mjesta među utjecajnim Hrvatima u vatikanskoj diplomaciji. On je tijekom Drugog svjetskog rata jedno vrijeme službovao u Vatikanu kao savjetnik hrvatskom izaslanstvu pri Svetoj Stolici. Djelujući iz te pozicije razvio je dobre osobne odnose s utjecajnim vatikanskim Državnim tajništvom. Draganoviću su takva pozicioniranost u hijerarhiji vatikanske diplomacije i njegova iznimna pronicljivost i inteligencija doprinosili uspostavljanju kontakata s diplomatima iz više zemalja i onim iz najutjecajnijih - Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Svoje, pretežito diskretne diplomatske relacije s utjecajnim svijetom diplomacije, Draganović je koristio i za pomaganje desetcima tisuća Hrvata koji su kao politički nepodobni partizansko-komunističkim vlastima spašavali glavu odlazeći nepovratno u zemlje diljem svijeta. Postoje podatci da je Draganović svojim umijećem i diskretnim utjecajem spasio više od 30.000 Hrvata usmjeravajući ih u SAD, Argentinu, Venezuelu, Paragvaj, Kanadu, Australiju, Novi Zeland, Južnoafričku Republiku... Također je pomagao u spašavanju mnogih osoba drugih nacionalnosti.

Pejo Gašparević