Teško vrijeme za poštene sudce, katoličke roditelje i autentične svećenike

Proteklih nekoliko tjedana ispod radara većine javnosti prošlo je nekoliko važnih vijesti, poput one da Sud EU-a smatra da se Bugarska ne može protiviti upisu činjenice promjene roda svojega državljanina u maticu rođenih, bez obzira na suprotno stajalište bugarskoga Ustavnoga suda o tome. Nadalje dogodilo se i to da je Sud za ljudska prava odbacio tužbu rumunjskih roditelja protiv Švedske koja im je u prosincu 2022. oduzela dvije kćeri od 11 i 10 godina na temelju navodnoga zlostavljanja i vjerskoga ekstremizma, na osnovi kćerine, kasnije povučene, lažne prijave roditelja školi zbog nedavanja mobitela i protivljenja šminkanju. Vijest je i da je katolički svećenik na Islandu suočen s kaznenim progonom zbog izjava o nemogućnosti pričešćivanja osoba koje prakticiraju homoseksualne odnose. Sva tri slučaja svjedoče da Zapad i dalje zapada u sve teže stanje duha.

Bugarski slučaj

U prvom slučaju (presuda od 12. ožujka 2026., C-43/24, Šipova) bugarski državljanin koji živi u Italiji započeo je hormonsku terapiju te se danas predstavlja kao žena. Pred bugarskim sudovima pokrenuo je postupak kako bi se utvrdilo da je osoba ženskoga spola i kako bi mu se u rodnom listu izmijenili osobni podatci. Njegov je zahtjev odbijen unatoč liječničkim mišljenjima i sudskomu vještačenju koji potvrđuju traženi »rodni identitet«, s obzirom na to da se prema bugarskim propisima, u skladu s tumačenjem Vrhovnoga kasacijskoga suda i Ustavnoga suda, izraz »spol« odnosi isključivo na biološki spol.

Međutim Sud EU-a smatra da se takav pristup protivi slobodi kretanja dotične osobe unutar Unije zbog praktičnih problema do kojih može doći zbog neusklađenosti njegova rodnoga identiteta kako ga sam doživljava i podataka o spolu iz osobnih isprava (češće detaljnije provjere prilikom prekograničnih putovanja). Temeljno pravo na poštovanje privatnoga života odnosi se i na »rodni identitet« koji države članice moraju pravno priznati. U Hrvatskoj se to već može glatko obaviti nakon izmjene Zakona o državnim maticama 2013., a pravo na promjenu spola kao dio ustavnoga prava na zaštitu osobnoga života potvrdio je i Ustavni sud RH u odluci od 18. ožujka 2013. (U-III-3173/2012).

»Što se krvlju brani, ne pušta se lako!«

Domovinski rat i borba za slobodu sigurno su u Hrvatskoj bili jedan od razloga za usporavanje utjecaja tendencija moralne dekadencije, kakvih ne nedostaje u većini europskih zemalja.

Iako je rat veliko zlo, suočavanje sa smrću i patnjom svakako potiče čovjeka da misli na trajne vrijednosti. Tako smo valjda postali »zatucani katotalibani« u Lijepoj Našoj »katoličkoj džamahiriji«, s »klečavcima« i brojnim katoličkim pokretima mladih. Ali pritom predstavnici lijevoliberalnoga Zapada, u Hrvatskoj i u svijetu, zaboravljaju da »što se krvlju brani, ne pušta se lako«.

Neiživljeni duh komunizma, koji povijesno nije dobio priliku da se pokaže u svoj snazi na Zapadu, još uvijek pokušava osvojiti vlast i urediti društvo po svojim vrijednostima. Bivše komunističke zemlje zasad se odupiru, ali žive pod različitim pritiscima.

Rumunjska muka

U slučaju obitelji Daniela i Biance Samson, kojima dvije kćeri nisu vraćene doma ni nakon što je istraga zaključena zbog nepostojanja ikakvih dokaza o zlostavljanju i nakon što su još tijekom 2024. uspješno završili propisane tečajeve roditeljstva u takvim slučajevima (i uz brigu o preostalih petero djece), predmet nije došao u priliku dobiti potrebnu pozornost Suda za ljudska prava u Strasbourgu. Njihova pritužba odbačena je zbog neiscrpljenoga pravnoga puta pred švedskim tijelima, unatoč tomu što je švedski Vrhovni sud već odbio saslušati njihov slučaj u kojem su pred nižim instancama roditelji označeni kao »vjerski ekstremisti« zbog svojega odnosa prema tomu trebaju li djeca imati mobitel, smiju li se šminkati i izazovno odijevati te zbog redovitoga sudjelovanja u crkvenim aktivnostima.

Sud za ljudska prava uputio je Samsonove da mogu pokrenuti postupak pred švedskim sudovima zbog povrjede prava na slobodu prava vjere. Obje kćeri, iako se žele vratiti doma, i dalje su odvojeno smještene u različitim privatnim ustanovama, narušenoga su fizičkoga i mentalnoga zdravlja, a roditelji ih smiju posjetiti samo jednom mjesečno. Zastupnik ADF Internationala Guillermo Morales Sancho smatra da je u tom slučaju očito diskriminirajuće postupanje na temelju vjere. »Država je etiketirala obitelj kao ekstremističke vjernike samo zato što aktivno prakticiraju svoju kršćansku vjeru.« Slučaj je dobio i veliku medijsku pozornost u Rumunjskoj.

Islandska terapija

U trećem slučaju francuski misionar na Islandu Jakob Rolland optužen je za poticanje na tzv. konverzijsku terapiju osoba s homoseksualnim sklonostima, koja je na Islandu zabranjena zakonom iz 2023., iako je on u razgovoru za novinare govorio o konverziji – obraćenju srca u širem kršćanskom smislu. Njegovi kritičari, osobito Bjarndís Helga Tómasdóttir, predsjednica islandske LGBT udruge »Samtökin 78«, smatraju da Crkva želi promijeniti spolnu orijentaciju Islanđana iako nije riječ o klasičnoj terapiji. Navode da se moralni nauk Crkve i odbijanje pričešćivanja osoba koje žive u istospolnoj vezi može smatrati oblikom konverzijske terapije. Afera je čak izazvala i reakciju islandske ministrice vanjskih poslova Ţorgerđur Katrín Gunnarsdóttir, katolikinje, koja je pozvala Crkvu da se ne protivi zakonu.

Od eutanazije i abortusa do abdikacije

Francuska (»najstarija kći Crkve«, kako su joj nekad tepali) 2024. u članak 34. Ustava dodala je »pravo na abortus«, tj. slobodu žene da pribjegne prekidu trudnoće. Luksemburg je zasad jedini koji je slijedio taj primjer izglasavši sličnu izmjenu Ustava početkom ožujka 2026.

U mnogim državama sada je na redu rasprava o pravu na odlučivanje o vlastitoj smrti, tj. o eutanaziji, a u nekim je državama ta praksa već legalizirana i regulirana (Kanada, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Španjolska, Švicarska, Novi Zeland, Portugal i Kolumbija).

U Njemačkoj je Ustavni sud u svojoj odluci od 26. veljače 2020. proglasio neustavnim članak 217. Kaznenoga zakona koji je od 2015. zabranjivao »komercijalnu pomoć pri samoubojstvu«. Sud je presudio da iz temeljnoga prava na ljudsko dostojanstvo (članak 1. njemačkoga Ustava) i općega prava osobnosti (članak 2. stavak 1. Ustava) proizlazi »pravo pojedinca da slobodno odluči o kraju vlastitoga života« – uključujući mogućnost potražiti pomoć drugih osoba, poput udruge »Sterbehilfe Deutschland« (»Smrtna pripomoć Njemačka«), koja smije ponovno djelovati.

Bundestag (njemački parlament) od tada pokušava donijeti novi, ustavno usklađen zakon o pomoći pri samoubojstvu, ali do danas nije postignut konsenzus. U Sloveniji je, srećom, takav sličan »podmetnuti« zakon doživio neuspjeh na referendumu 23. studenoga 2025.

Koliko je stanje ozbiljno pokazuje i činjenica da Crkva gubi autoritet i u vlastitim redovima. Dobar primjer bio je vrlo oštar odgovor belgijskoga demokršćanskoga političara Hermana Van Rompuya, nekadašnjega premijera Belgije i predsjednika Europskoga vijeća, koji je kao član upravnoga odbora bolnica Milosrdne braće u Belgiji, kada je papa Franjo 2017. katoličkomu redu zaprijetio kanonskim mjerama ako u svojim psihijatrijskim bolnicama budu nudili eutanaziju, na Twitteru grubo odgovorio da je davno prošlo vrijeme kada je vrijedilo Roma locuta, causa finita (Rim rekao – stvar riješena).

Stanje u Belgiji dobro ocrtava i hladna dobrodošlica papi Franji u rujnu 2024., gdje je bio izvrgnut neugodnim kritikama zbog pohvale na račun kralja Baudouina, koji je – suočen s obvezom potpisivanja izglasanoga zakona o legalizaciji abortusa 1990. – radije abdicirao na »tri dana«.

Ipak ohrabruju vijesti o pozitivnim trendovima sve većega broja katekumena i mladih vjernika u Francuskoj, Španjolskoj i Engleskoj. Osobito je u Francuskoj zapažen trend masovnih dolazaka mladih na obrede pepeljenja ove i posljednjih godina, zbog čega se župe iznimno moraju posebno pripremati za tu prigodu.

Filip Kočeljak
Glas Koncila