Globalna kriza ljevice

Njemačko-američka filozofkinja i politička teoretičarka Hannah Arendt u svojemu je poznatome eseju On Violence iz 1970. godine iznijela tezu koju i danas, doduše u donekle modificiranome obliku, možemo primijeniti na fenomen porasta nasilja među pojedinim ljevičarskim skupinama diljem svijeta. Arendt je, naime, istaknula kako se nasilje pojavljuje ondje gdje je moć u opadanju. U daljnjoj razradi svoje argumentacije Arendt objašnjava kako moć nastaje ondje gdje ljudi djeluju zajedno i gdje postoji pristanak, ona je relacijska, politička i utemeljena na legitimitetu. Nasilje je, naprotiv, instrumentalno sredstvo kojem se pribjegava kada toga legitimiteta ponestane. Ono može uništiti moć, ali je ne može stvoriti. U Arendtinu ključu, porast nasilja stoga nije znak političke snage, nego simptom njezinoga slabljenja.

Valja pritom naglasiti kako je Arendt svoju analizu prvenstveno razvijala u kontekstu političke vlasti i odnosa između države i društva, odnosno u okviru promišljanja o moći vladajućih struktura. U njezinu shvaćanju moć i nasilje pojmovi su koji stoje u suprotnosti: moć proizlazi iz zajedničkoga djelovanja ljudi i njihova pristanka, dok se nasilje pojavljuje onda kada takva društvena potpora počne slabjeti. No ta se logika, uz određenu analitičku prilagodbu, može primijeniti i na širi politički prostor. Drugim riječima, ne odnosi se samo na vladajuće elite, nego i na političke pokrete, ideološke blokove ili društvene skupine koje nastoje oblikovati javni poredak i pokretati društvene promjene. Kada takvi akteri izgube sposobnost okupljanja pristanka i mobiliziranja šire društvene potpore, povećava se iskušenje pribjegavanja nasilju kao zamjeni za izgubljeni politički utjecaj.

Trumpov povratak i politički poraz ljevice

Porast nasilja među pojedinim ljevičarskim skupinama valja promatrati u širemu političkom kontekstu koji je uslijedio nakon povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Taj je povratak predstavljao snažan politički udarac za američku ljevicu, ali posljedično i za njezine ideološke saveznike u Europi. Izborni poraz pritom nije bio tek smjena administracije, nego i jasan signal kako dotadašnji politički diskurs i mobilizacijski kapacitet više ne uspijevaju okupiti većinsku potporu biračkoga tijela.

U tomu je procesu, doduše, važnu – pa i presudnu – ulogu odigrao vidljiv odmak američke ljevice od klasičnih socioekonomskih pitanja prema identitetskim temama, ponajprije onima vezanima uz prava seksualnih i tzv. „rodnih“ manjina te migracijsku politiku. Takav pomak u političkome fokusu bez ikakve je sumnje umnogome pridonio gubitku dijela tradicionalne biračke baze i istodobno otvorio prostor suprotstavljenim političkim snagama.

Političke napetosti između dvaju tabora eskalirale su nakon ubojstva konzervativnoga aktivista Charlieja Kirka u rujnu 2025. godine. Iako istraga nije službeno potvrdila izravnu organizacijsku povezanost s nekom konkretnom organizacijom, Donald Trump političku je odgovornost za napad pripisao radikalnoj ljevici, čime je pitanje sigurnosti dospjelo u samo središte političkoga sukoba.

Kirkovo je ubojstvo predstavljalo kap koja je prelila čašu dodatno zaoštravajući ionako napetu političku atmosferu, inaugurirajući – ili možda točnije rečeno restaurirajući – staru logiku nasilnih obračuna s političkim neistomišljenicima.

Nakon toga uslijedila je i odluka od 22. rujna 2025., kojom je Donald Trump potpisao izvršnu naredbu kojom se Antifa proglašava domaćom terorističkom organizacijom, uz nalog saveznim agencijama da istraže i blokiraju financijske tokove povezane s pokretom. U studenome iste godine američki State Department dodatno je proširio taj okvir, proglasivši četiri europske skupine „posebno označenim globalnim teroristima“. Na popisu su se tako našle njemačka mreža Antifa Ost, talijanska anarhistička struktura Informal Anarchist Federation / International Revolutionary Front (FAI/IRF) te dvije grčke skupine – Armed Proletarian Justice i Revolutionary Class Self-Defense – koje su sigurnosne službe povezivale s nizom nasilnih incidenata i napada na državne institucije. Time je pitanje radikalnih tzv. antifašističkih mreža dobilo i izrazito međunarodnu sigurnosnu dimenziju.

Važno je pritom naglasiti kako Antifa nije formalno centralizirana organizacija, nego prije svega heterogen ideološki i aktivistički milje u kojem djeluje niz različitih aktera. Unutar toga širokog spektra nalaze se, s jedne strane, politički aktivisti koji djeluju u okviru javnih prosvjeda, ali i skupine koje prelaze granice zakonitoga djelovanja i pribjegavaju nasilnim metodama. Upravo ta raznolikost aktera uvelike otežava sigurnosnu procjenu fenomena. Umjesto jedinstvene organizacije s jasnim zapovjednim lancem, riječ je o razgranatoj mreži djelovanja koja obuhvaća različite oblike političkoga angažmana – od simboličkoga i aktivističkoga do konspirativnih militantnih struktura.

Planirano nasilje: struktura i metode mreže Line Engel

Najkonkretniji primjer profesionalizacije lijevoga militantnog nasilja na europskome tlu  predstavlja mreža okupljena oko Line Engel i Johanna Guntermanna u Njemačkoj. Naime, ta je skupina između 2018. i 2020. skupina provodila ciljane i planirane napade na osobe označene kao pripadnici ili simpatizeri krajnje desnice. Do koje mjere je takva operativna struktura bila razrađena, postalo je jasno tek tijekom sudskoga postupka koji je razotkrio detaljno razrađen model djelovanja i visoku razinu organizacije.

U fazi planiranja napada skupina je provodila sustavno promatranje meta kako bi utvrdila njihove dnevne rutine i obrasce kretanja. Tijekom samih napada zadatci su bili jasno podijeljeni: „izviđač“ je pratio metu i obavještavao „udarni tim“, koji bi, primjerice, čekao u vozilu radi zasjede. „Supervizor“ je upravljao napadom, davao signal za početak i prekid akcije te motrio okolinu dok napad traje. Ostatak skupine, poglavito članovi s borilačkim iskustvom, činili su napadače. Prema sudskim nalazima, skupina je trenirala kratke, intenzivne napade koji su trajali svega tridesetak sekundi, koristila zaštitnu opremu i jednokratne komunikacijske uređaje te provodila koordinirane zasjede. Sud je utvrdio da su napadi bili planski organizirani i da su u najmanje jednom slučaju počinitelji bili spremni prihvatiti mogućnost smrtnoga ishoda.

Presuda protiv Line Engel. koja je osuđena na višegodišnju zatvorsku kaznu, označila je važan trenutak u pristupu njemačkih vlasti prema takvim strukturama. Njezin slučaj pokazao je kako sigurnosne institucije takve aktivnosti više ne promatraju kao izolirane incidente političkoga nasilja, nego kao organizirani oblik ekstremističkoga djelovanja. Unatoč presudi, aktivnosti povezane s istim miljeom nisu u potpunosti prestale. Dio članova mreže ostao je izvan dosega pravosuđa, a pojedini akteri nastavili su djelovati u ilegalnome okruženju.

Od lokalnih sukoba do transnacionalnih militantnih mreža

Dodatnu dimenziju fenomenu dala su događanja u Budimpešti 2023. godine koja su jasno ukazala na transnacionalni karakter dijela radikalnoga miljea. U veljači te godine njemački državljani sudjelovali su u nasilnim napadima na sudionike komemoracije Day of Honor zajedno s mađarskim i talijanskim akterima. Napadi su rezultirali teškim tjelesnim ozljedama više osoba, a uslijedila su uhićenja i međunarodne istrage. Ovaj slučaj pokazao je tri ključna elementa suvremenoga radikalnog miljea: transnacionalnu koordinaciju, internacionalnu mobilnost aktivista te ideološku solidarnost koja nadilazi nacionalne granice.

Na takve trendove već su ranije upozoravale europske sigurnosne institucije. Europol u svojim TE-SAT izvješćima bilježi rastuću povezanost lijevo-anarhističkih skupina u Europi, uključujući razmjenu taktika, logističku potporu i operativnu koordinaciju. To sugerira da se dio radikalne ljevice postupno pomiče od lokalnih sukoba, kakvi su ranije bili karakteristični za gradove poput Leipziga te pokrajine Saksoniju i Tiringiju, prema međunarodnoj operativnoj suradnji.

Najnoviji sigurnosni podatci iz Njemačke pritom nisu nimalo utješni. U najnaseljenijoj pokrajini, Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, tijekom 2025. godine zabilježen je nagli porast kaznenih djela povezanih s krajnje lijevim ekstremizmom. Prema podatcima pokrajinskoga ministarstva unutarnjih poslova u Düsseldorfu, broj takvih djela premašio je 2400, što je više nego dvostruko u odnosu na 1187 slučajeva evidentiranih godinu ranije. Posebno zabrinjava činjenica kako rast nije ograničen na simbolične oblike političkoga vandalizma poput grafita ili prijetnji, nego se bilježi i porast nasilnih djela, napada na imovinu te sabotaža usmjerenih prema kritičnoj infrastrukturi.

Struktura kaznenih djela dodatno potvrđuje taj trend. Broj nasilnih incidenata porastao je s 86 na 153, dok je broj imovinskih kaznenih djela skočio s 488 na čak 1190. Zabilježen je i porast napada na energetsku i prometnu infrastrukturu, uključujući željezničku mrežu. Prema procjenama sigurnosnih službi, dio radikalnih skupina sve češće koristi društvene mreže kako bi mobilizirao nove članove i promovirao militantne akcije, stvarajući pritom subkulturni identitet u kojem se politički radikalizam predstavlja kao oblik aktivističkoga lifestylea.

Ministar unutarnjih poslova pokrajine Herbert Reul upozorio je kako djela postaju sve brutalnija, profesionalnija i osobnija, dodajući kako se kolateralna šteta sve češće prihvaća u ime navodno višega cilja. Doduše, profesionalizacija nasilnih metoda bila je jasno vidljiva  tijekom sudskoga postupka protiv mreže Engel, no prema recentnim sigurnosnim procjenama i incidentima može se zaključiti kako je riječ o trendu koji se očito nastavlja.

Povrh toga, tema krajnje lijevoga nasilja dodatno je dobila na važnosti nakon incidenta u Berlinu početkom godine. U siječnju je, nakon sumnje na sabotažu dalekovoda, više od 45 000 kućanstava i oko 2200 poslovnih objekata ostalo bez električne energije. Prekid opskrbe zahvatio je i gradski željeznički promet te pojedine bolnice, a u nekim dijelovima grada trajao je do pet dana. Riječ je o najduljem nestanku struje u Berlinu od završetka Drugoga svjetskog rata. Unatoč ponuđenoj nagradi od milijun eura za informacije, počinitelji do danas nisu identificirani niti uhićeni.

Upozorenje biskupa Barrona na ideološke korijene radikalizma

Iako je pitanje krajnje lijevoga ekstremizma primarno sigurnosno pitanje, rasprava o njemu sve vodi se i u širemu ideološkome i kulturnome prostoru. U tomu je kontekstu odjeknula izjava američkoga katoličkog biskupa Roberta Barrona, koji je upozorio na uznemirujuću prevalenciju otvorenoga marksizma u retorici pojedinih suvremenih ljevičarskih političara. Posebno je istaknuo afirmativne izjave o kolektivizmu (Mamdanijeve tlapnje o „dobroćudnosti kolektivizma“) i redistribuciji imovine, povezujući ih s intelektualnim nasljeđem Karla Marxa, te podsjetio na povijesna iskustva režima koji su pokušali operacionalizirati radikalne kolektivističke modele – od Sovjetskoga Saveza do maoističke Kine i Pol Potove Kambodže. Prema Barronu, povijest upozorava na opasnost idealiziranja ideologija koje su u praksi završavale represijom i sustavnim nasiljem.

„Snažno potičem pristaše takvih ideja da razgovaraju s ljudima koji su pobjegli od marksističke tiranije u Rusiji i zemljama Istočne Europe, kao i s onima koji danas žive pod komunističkim režimima“, poručio je, dovodeći u pitanje romantičnu percepciju kolektivizma.

Od globalnih trendova do hrvatskoga konteksta

U konačnici, rasprava o krajnje lijevom ekstremizmu ne može se svesti samo na jednu razinu. Ona istodobno obuhvaća sigurnosnu dimenziju koja se jasno manifestira u sudskim procesima i upozorenjima sigurnosnih službi, ali i ideološku dimenziju, koja se očituje u političkome diskursu i pokušajima reinterpretacije povijesti.

Empirijski podatci iz Njemačke, sudski procesi poput onoga protiv mreže Engel–Guntermann te međunarodni incidenti povezani s radikalnim miljeom pokazuju kako radikalizacija nije jednosmjeran fenomen. Ondje gdje politički akteri gube sposobnost okupljanja društvenoga pristanka, a ideološki narativi sve slabije mobiliziraju potporu, raste iskušenje pribjegavanja sili. Porast nasilja, koliko god na prvi pogled mogao djelovati kao demonstracija odlučnosti i snage, u stvarnosti često svjedoči o gubitku političkoga tla pod nogama.

Upravo se u tom ključu mogu promatrati i brojni suvremeni primjeri. Ondje gdje određene političke strukture gube utjecaj i društvenu potporu, nasilje se počinje pojavljivati kao svojevrsna zamjena za izgubljenu političku moć. No slične dinamike mogu se očitovati i na ideološkoj razini – kroz zaoštravanje političke retorike i pokušaje reinterpretacije povijesnih događaja.

Takvi se obrasci sve jasnije razotkrivaju u hrvatskome javnom prostoru. Nakon velikoga koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkome Hipodromu uslijedilo je vidljivo zaoštravanje političke retorike, praćeno nizom burnih reakcija koje upućuju na promjene u političkoj klimi. Kao što sam već istaknula, u trenutcima kada politička moć počinje slabjeti, politički diskurs nerijetko poseže za radikalnijim i oštrijim tonovima.

Huda jama i opasna logika opravdavanja nasilja

Primjera takvih tendencija ima napretek, no jedan od najupečatljivijih svakako je nedavna izjava izvanparlamentarne i, u političkome smislu uvelike marginalne, Radničke fronte o događajima u Hudoj jami. U toj je izjavi ustvrđeno kako ondje nisu ubijeni Hrvati, nego „fašisti i kolaboracionisti“. Takva formulacija predstavlja grubu ideološku relativizaciju jednoga od najmračnijih poratnih zločina.

Istina je da je riječ o politički nebitnoj stranci bez ozbiljnijega utjecaja na političke procese. No takve se izjave ne smiju prešutjeti niti ignorirati. Kada se masovne likvidacije pokušavaju opravdati političkim etiketama, time se otvaraju vrata opasnoj logici prema kojoj je politički protivnik unaprijed lišen prava na život. Javna riječ koja relativizira zločin, ma odakle dolazila, zaslužuje jasnu i nedvosmislenu osudu.

Analiza takve logike neminovno vodi do zaključka kako je granica između apologeta nasilja i samih nasilnika često vrlo tanka. Upravo na taj mehanizam upozorava i Albert Bandura, američki psiholog koji je u svojim istraživanjima opisao procese moralnoga opravdavanja nasilja: nasilje najprije biva retorički racionalizirano, prikazano kao nužno ili zasluženo, a potom postupno postaje društveno prihvatljivo. Način na koji se govori o nasilju i povijesnim zločinima stoga se ne može promatrati kao bezazlena retorika. U pozadini takvih opravdanja stoji brutalna logika: ako nisi naš, nemaš pravo ni na zrak.

Ako se vratimo Hannah Arendt i njezinoj analizi odnosa moći i nasilja, njezina dijagnoza danas zvuči iznenađujuće aktualno. Tamo gdje nema društvenoga pristanka nema ni političke moći u punome smislu riječi, a ondje gdje nestaje moć, pojavljuje se nasilje.

Tzv. osloboditelji nisu imali društveni pristanak ni potporu u hrvatskome narodu, pa samim time nisu imali ni stvarnu političku moć. A ondje gdje moć ne počiva na pristanku zajednice, njezino mjesto neizbježno preuzima gola sila. Tragovi takve „moći“ i danas su vidljivi u jamama: među kostima ubijenih pronađene su i duge pletenice hrvatskih djevojaka. No prema tvrdnjama koje danas iznose drugovi iz Radničke fronte, i one bi, izgleda, trebale spadati među „fašiste i kolaboracioniste“. Neka si ti isti drugovi slobodno zapišu u svoje bilježnice da nema te propagande ni ideološkoga alata koji može izbrisati sliku tih pletenica iz memorije hrvatskoga naroda.

Nekada su u jamama završavali ljudi, i to ne samo politički neistomišljenici, nego i svi koji su se našli pred razularenom nasilničkom hordom, a danas se njihovo stradanje pokušava ideološki opravdati. Ono što se nekada manifestiralo kao brutalno fizičko nasilje, danas se pojavljuje na drugoj razini – kao njegovo verbalno opravdavanje.

Međutim, potonje odavno više nije samo pitanje političke polemike, već simptom patologije i duboke poremećenosti. U takvoj situaciji nameće se jedno sasvim elementarno pitanje: gdje je i što u toj cijeloj priči radi Državno odvjetništvo? Jesu li možda na godišnjem odmoru dok se u javnome prostoru relativiziraju masovni zločini?

Postojanje političke ljevice, kao ni postojanje političke desnice, samo po sebi nije problem. No činjenica je kako se ljevica danas globalno nalazi u dubokoj krizi – i ideja i identiteta. Zdrava i samokritična ljevica, ona koja jasno povlači granicu prema svakomu opravdavanju nasilja, teško se danas može razabrati, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj.

Opasnost nastaje u trenutku kada se ideološki cilj počne smatrati dovoljnim opravdanjem za nasilje, a politički protivnik prestane biti sugovornik i postane legitimna meta. Povijest 20. stoljeća jasno pokazuje koliko takva logika može biti pogubna, a suvremeni primjeri svjedoče kako ta dinamika nije nestala s padom Berlinskoga zida.

Barbara Dijanović
Hrvatski tjednik