EU treba novu pamet i ideju o sebi

Svi koji žele značiti nešto u svjetskome poretku u nastajanju užurbano i aktivno traže svoje mjesto. Trumpova Amerika, zasad uvjerljivo, potvrđuje primat prve svjetske sile i pokretača promjena. Strpljiva Kina izbjegava izravan konflikt i pritajeno čeka rasplet čuvajući status druge sile u novome bipolarnom svijetu. Ambiciozna Indija nastoji sve izravnijim političkim svrstavanjem uza Zapad i gospodarskom ekspanzijom osvojiti bolju poziciju za sebe.

Izrael je učvrstio status privilegiranoga američkog partnera ostvarujući uvjerljivu obrambeno-sigurnosnu dominaciju na Bliskom istoku. Najutjecajnije muslimanske države Arapskoga poluotoka svojim proameričkim politikama prema američko-izraelskim ratnim operacijama protiv Irana žele zadržati utjecaj i nakon završetka rata, nasuprot budućem Iranu koji bi mogao postati američki geopolitički saveznik. Rusija želi sačuvati barem privid utjecaja na Bliskom istoku, što može samo uz potporu SAD-a, a ne protiv njega, pa vrlo balansirano reagira na američko-izraelsku operaciju. A gdje je EU u tome novom poretku?

Nije 'nesvrstanost', nego bezidejnost

Po tko zna koji put ovih dana gledamo kako EU nije u stanju postići ni minimalno zajedničko političko stajalište o američko-izraelskoj intervenciji protiv Islamske Republike Irana. A to je ratni sukob čiji će ishod odrediti geopolitičku poziciju EU-a čak više od ishoda rusko-ukrajinskog rata. 'Nesvrstavanje' ili odgoda svrstavanja, doduše, mogu biti i kalkulirana politička taktika. Primjerice, ako ste svjesni da bi vam izravan politički ili vojni angažman mogao ugroziti neke vitalne interese, poput sigurnosti, a na drugoj strani ne može donijeti nikakav pozitivan efekt.

A, s iznimkom Francuske, vojni potencijali država članica EU-a uistinu nisu na razini s koje bi se, čak i kad bi to željele, mogle priključiti američko-izraelskoj operaciji. No, nažalost, nije riječ o kalkuliranoj i privremenoj 'nesvrstanosti', nego o istinskoj podijeljenosti u Europskoj uniji i bezidejnosti kad je riječ o njezinoj poziciji u budućemu globalnom poretku. Stajališta država članica prema američko-izraelskom ratu protiv Irana počivaju na motivima koji nemaju veze sa zajedničkim interesom i promišljanjem o budućnosti EU-a, već s političkom bojom vlada u državama članicama ili s njihovim bilateralnim odnosima s SAD-om ili Iranom.

Zato, primjerice, španjolski socijalistički premijer Pedro Sánchez zbori kao zamjenski ajatolah, njemački demokršćanski kancelar Friedrich Merz ekspresno odlazi u posjet Donaldu Trumpu u potrazi za gospodarskim prilikama nakon završetka operacija, a ljuti politički protivnici, poljski predsjednik narodnjačko-liberalne vlade Donald Tusk i predsjednik države Karol Nawrocki, uz načelnu potporu SAD-u suglasno su suzdržani jer se to njih baš i ne tiče. U nas se pak, u skladu s političkim sukobom predsjednik – premijer i podjelom na proistočni Pantovčak i prozapadne Banske dvore, predsjednik Milanović natječe za poziciju zamjenskog ajatolaha sa španjolskim Sánchezom, a premijer Plenković negdje je na sredini europskog mainstreama, između proameričkog Merza i lutajućeg Macrona. Sve se to događa u vrijeme kada su buduća europska obrambena autonomija i samodostatnost jedna od glavnih tema EU-a. A zar sigurnosna arhitektura i stabilnost Bliskog istoka nisu pitanja europske obrane i sigurnosti?

EU treba novo vodstvo

Dakle, po tko zna koji put pokazuje se da Europa ne može biti obrambeno samodostatna, odnosno da mora ostati pod američkim strateškim kišobranom. Drugo, da se veća obrambena autonomija ne može ostvariti u sklopu EU-a, čiji ustroj nije tomu prilagođen, već nužno u sklopu NATO-a, koji je zbog toga osnovan. Treće, da u potrazi za vlastitim identitetom EU više energije troši na sukob sa svojim prirodnim strateškim saveznikom SAD-om (s kojim suradnja također često nije jedostavna) nego na obranu od (geo)političkih suparnika i protivnika. Četvrto, da se pokušava geopolitički repozicionirati na svojoj najslabijoj točki, obrani i sigurnosti, umjesto da se vrati najjačoj – a to je bilo gospodarstvo, uz obranu i sigurnost.

Šesto, da nije razvila osjećaj zajedničke pripadnosti EU-u, već ga umjetno nastoji nametnuti odozgo – floskulama i razgradnjom nacionalnih identiteta. Zbog svega toga EU, koji je prema BDP-u treći na svijetu (19,1 bilijun USD), gotovo poravnan s Kinom (19,2 bilijuna USD), daleko ispod SAD-a (29,1 bilijun USD), ali daleko ispred Indije (4,3 bilijuna USD) ili Rusije (2,1 bilijun USD), danas traži sebe umjesto da trasira svoje mjesto u novome poretku. Evidentno – EU treba novo vodstvo. Ali prije svega – treba novu pamet i ideju o sebi. 

Višnja Starešina
Lider