Novi zahvat sv. Josipa

Da Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu dočekuje ovogodišnju svetkovinu svojega zaštitnika ovjenčan papinskom povlasticom da se može nazivati manjom bazilikom i inače bi bila važna vijest. No kada se zna u kojoj je mjeri sv. Josip povezan s ključnim razdobljima u životu hrvatskoga naroda, ta vijest u današnje, također ključno razdoblje, dobiva nacionalni značaj, s nekim proročkim elementima za budućnost. Sadašnje je doba karakteristično po tome što mnogi ljudi svoja lica i tijela pretjerano uljepšavaju estetskim i digitalnim zahvatima pretvarajući se da je sve savršeno, dok društvene i političke okolnosti ne dobivaju takve »filere« (najavljuje se veliki rat, nestašica hrane, kriza energenata…). Takve su se ugroze gotovo uvijek pojavljivale u doba kada je hrvatski narod birao sv. Josipa za svojega zaštitnika ili obnavljao svoje povjerenje u njega. Dovoljno je zaustaviti se na samo nekoliko ključnih povijesnih trenutaka.

Velik šok u hrvatskoj povijesti izazvala je pogibija Zrinskoga i Frankopana 1671. godine, kada se čudom moglo nazvati to da osveta tadašnjega bečkoga dvora nije do korijena izbrisala hrvatsku državnost. Providnost je posredovala da se upravo u kraju u kojem se nalazi današnje Nacionalno svetište sv. Josipa rodi budući zagrebački biskup Martin Borković, zaslužan da Marijin zaručnik i Isusov poočim postane i zaštitnik Hrvatske, po jednoglasnoj odluci Hrvatskoga sabora iz 1687. godine. U osmanskim osvajanjima područje hrvatskoga kraljevstva nakon toga bilo je gotovo čudesno očuvano, a makar krhka državnost u odnosu na Beč i Peštu zadržana je.

Više je nego znakovito da je upravo početkom Drugoga svjetskoga rata, u jesen 1939., na molbu zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita Alojzija Stepinca i drugih biskupa Sveta Stolica odobrila da blagdan sv. Josipa postane zapovjedni na području tadašnjih hrvatskih (nad)biskupija, uz čiji je zagovor hrvatski narod u doba užasnih godina progona, krvi i mučeništva komunističke, fašističke i nacističke ideologije uspio opstati. Nadalje ne može biti slučajno da je 1972. tadašnja biskupska konferencija zauzela stajalište da je i dalje na snazi »odluka Hrvatskoga sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskoga Kraljevstva, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta«. To su biskupi priopćili upravo na svojem proljetnom zasjedanju u doba kada je hrvatski narod doživljavao novi progon nakon hrvatskoga proljeća. I krvave devedesete godine 20. stoljeća hrvatski je narod dočekao spreman uz zagovor sv. Josipa budući da je kardinal Franjo Kuharić 19. ožujka 1987. proglasio Godinu svetoga Josipa. Proročka je bila i odluka hrvatskih biskupa na šibenskom zasjedanju u studenom 2008., dakle dvadesetak godina kasnije, da sv. Josip bude glavni zaštitnik Hrvatske. Upravo u to doba pod nekim domoljubnim bojama ispod radara prolazili su događaji izdajničkih namjera, poput odluke da hrvatska naftna tvrtka Ina korumpiranim radnjama većinski prijeđe u ruke mađarskoga Mola, čije se posljedice i danas osjećaju (tada je nastupila i velika financijska kriza koja je mnoge bacila na koljena). Najzad u red josipovskih zahvata može se pribrojiti i Godina sv. Josipa na razini opće Crkve 2020./2021., koja je bila uvod u koronakrizno razdoblje i razorne potrese u zagrebačkom i sisačkom kraju…

To što karlovačka crkva koju je ponizno gradio svećenik na glasu svetosti mons. Marijan Radanović (1921. – 2014.) i koja u današnje vrijeme doživljava novi pastoralni zanos na nacionalnoj razini sada postaje manjom bazilikom sv. Josipa moglo bi biti znak da Crkva i hrvatski narod ulazi u novo, ponovno teško razdoblje. Ne treba se zbog toga plašiti. Upravo suprotno – jer nije sv. Josip uzrok hrvatskih ugroza, nego je njegov zagovor oduvijek bio jamac opstanka, i u doba rata, i u doba gladi i u doba političkih izdaja.

Branimir Stanić
Glas Koncila