Izvješće Europskog parlamenta i trendovi u politici jednakosti spolova

Dana 12. veljače 2026., Europski parlament usvojio je izvješće kojim se Vijeću EU-a preporučuju glavni prioriteti za 70. sjednicu Komisije UN-a za status žena. Izvješće posebno ističe punu priznatost trans žena kao žena te njihovu ravnopravnu uključenost u politike jednakosti spolova, uključujući pristup prostorima rezerviranim za žene (WC). Tijekom iste sjednice odbijen je amandman koji je predlagao da se u tekstu unese tvrdnja kako samo biološke žene mogu zatrudnjeti.

Ova odluka nije izolirani incident, već odražava širi trend: europske institucije sve se više percipiraju kao nositeljice ideološkog projekta, umjesto kao tijela čije su nadležnosti jasno definirane osnivačkim aktom Unije – Lisabonskim ugovorom.

Nadležnosti EU-a i tumačenje Lisabonskog ugovora

Ključno pitanje glasi: sve što se danas provodi u ime LGBT-agende, klimatske hitnosti i tzv. zelene tranzicije, temelji li se još uvijek na nadležnostima jasno određenim Lisabonskim ugovorom, ili predstavlja očitu povredu tog ugovora? Lisabonski ugovor, usvojen 2007. kao posljednji veliki kompromis među državama članicama, predstavlja vrhovni pravni okvir Europske unije i njezinu ustavnu osnovu.

U vrijeme njegova nastanka, Unija se prvenstveno shvaćala kao zajednica suverenih država koje su prenijele određene nadležnosti zajedničkim institucijama, u precizno definiranim područjima. Ugovor definira vrijednosti, ciljeve i nadležnosti EU-a, istovremeno postavljajući njihove granice. Suština ugovora nije pružiti institucijama neograničenu normativnu kreativnost, već vezati njihovo djelovanje uz jasno definirani mandat.

Lisabonski ugovor nigdje ne spominje pojam „LGBT“. Govori o poštivanju ljudskih prava i zaštiti prava manjina, ali pojam „manjina“ nije definiran. Nigdje nije navedeno da obuhvaća specifične suvremene identitetske konstrukcije, još manje da te skupine imaju poseban normativni status koji im omogućuje sustavno preoblikovanje zakonodavnih, obrazovnih i kulturnih okvira država članica. Kada koncept nije jasno definiran, njegova jednostrana ekspanzija predstavlja proširenje ugovora izvan izvornog pristanka.

Kada se opći princip zaštite od diskriminacije pretvori u politički projekt redefiniranja spola, obitelji i bioloških kategorija, više se ne radi o provođenju ugovora, već o njegovoj instrumentalizaciji. Isto vrijedi i za klimatsku politiku i zelenu tranziciju. Briga za okoliš ima svoje temelje u ugovorima, no ti temelji nikada nisu zamišljeni kao apsolutni mandat za radikalno restrukturiranje energetskog sustava, industrije, poljoprivrede i životnog stila europskih građana bez novog, eksplicitnog demokratskog konsenzusa.

Kada klimatske promjene postanu središnji kriterij političke legitimnosti, a svaka sumnja ili pitanje označi se kao moralno sumnjivo, stvara se klima u kojoj se pravni okvir koristi kao sredstvo pritiska. Pod izlikom „zelene tranzicije“ uvode se opsežni regulatorni sklopovi koji duboko utječu na ekonomsku i društvenu strukturu država članica. Pitanje pritom nije je li zaštita okoliša važna, već odgovara li opseg i intenzitet tih mjera stvarno dodijeljenim nadležnostima.

Supsidijarnost i ekspanzivno tumačenje

Lisabonski ugovor izričito naglašava načelo supsidijarnosti: Unija djeluje samo unutar granica nadležnosti koje su joj prijenijele države članice. U praksi se, međutim, događa tihi pomak. Umjesto formalnih izmjena ugovora i otvorene rasprave o novim nadležnostima, postojeće odredbe tumače se sve šire. Vrijednosti izražene u općim formulacijama postaju pravna osnova za preoblikovanje društvenih normi. To nije evolucija u skladu s ugovorom, već ekspanzivno tumačenje. U tom smislu možemo govoriti o zlouporabi: temeljni akt, koji je trebao ograničiti moć, pretvara se u instrument za njezino širenje.

Ideološki sukobi i utjecaj na Europu

Ova pojava nije samo pitanje pravne tehnike – ona odražava dublju ideološku promjenu. Tijekom XX. stoljeća – a i danas – u svijetu se sukobljavaju dva temeljna trenda. Prvi proizlazi iz prirodnog poretka: uvjerenje da je čovjek uključen u objektivnu stvarnost te da fizička stvarnost nije odvojena od metafizičkog temelja. Aristotel je već pokazao da razumijevanje prirode pretpostavlja razumijevanje višeg poretka. U zapadnoj civilizaciji ta je misao povijesno dobila izraz u kršćanskom okviru koji je oblikovao pravo, politiku i europsku kulturu.

Drugi trend temelji se na odbacivanju ili preoblikovanju tog poretka. U najširem smislu može se nazvati socijalizmom. Njegovu klasičnu formulaciju dao je Karl Marx, koji je povijest objašnjavao kao sukob između tlačitelja i potlačenih te najavljivao društvo u kojem bi svatko primio prema svojim potrebama. Suvremeni „wokizam“ predstavlja kulturnu transformaciju ove logike: umjesto sukoba klasa, naglasak stavlja na identitet; umjesto ekonomskih struktura, problematizira jezik, kulturu i tradiciju, zadržavajući isti obrazac – svijet je podijeljen na privilegirane i potlačene, a rješenje leži u dekonstrukciji postojećeg poretka.

Povijesni kontekst i europski uspjesi

Da bismo shvatili veličinu sadašnjeg pada ambicije, vrijedi se prisjetiti vremena pod vodstvom Helmuta Khola. Krajem Hladnog rata, oko 380.000 sovjetskih vojnika bilo je stacionirano u Istočnoj Njemačkoj, uz značajnu vojnu infrastrukturu. Do 1994. godine te su snage potpuno povučene. Povlačenje sovjetskih – danas bismo rekli ruskih – okupacijskih snaga nije se odnosilo samo na Njemačku, već na cijelu Srednju i Istočnu Europu.

Njemačka se ujedinila 1990., što je predstavljalo povijesnu prekretnicu bez presedana u poslijeratnoj Europi. Petnaest godina kasnije, 2004., uslijedilo je najveće proširenje Europske unije u povijesti. Države Srednje i Istočne Europe – uključujući Poljsku, Mađarsku, Češku i baltičke republike – postale su sastavni dio iste političke i pravne zajednice kao i Zapadne Europe. Time je Istočna Europa, desetljećima odvojena željeznom zavjesom, institucionalno i građanski ujedinjena sa Zapadom.

Ovi uspjesi – povlačenje stranih okupacijskih snaga, mirno ujedinjenje zemlje i širenje zone slobode bez rata – danas djeluju gotovo nezamislivo. U to vrijeme, Europa je djelovala kao ozbiljan geopolitički akter, s jasnom svijesti o vlastitim interesima, povijesnoj prilici i odgovornosti prema kontinentu.

Hrvatska i put prema samostalnosti

Posebno je važno istaknuti i Hrvatsku. Tijekom raspada Jugoslavije početkom 1990-ih, Hrvatska se borila za priznanje i očuvanje svoje suverenosti. Tijekom Domovinskog rata (1991.–1995.) hrvatski su vojnici i civili pokazali iznimnu hrabrost u obrani teritorija. Međutim, vojni uspjeh sam po sebi nije bio dovoljan: međunarodno priznanje bilo je ključno.

Hrvatska, zajedno sa Slovenijom, ostvarila je svoju nezavisnost zahvaljujući strateškoj i odlučnoj podršci Zapadne Europe, a posebno kancelaru  Helmutu Kohlu, koji je snažno poticao Njemačku i druge članice Europske zajednice na priznavanje novih država. Kohl je već 15. siječnja 1992. službeno priznao Hrvatsku, čime je otvoren put za diplomatsku konsolidaciju, stabilizaciju i buduću integraciju Hrvatske u europske institucije.

Ovaj međunarodni potez omogućio je Hrvatskoj i Sloveniji da institucionalno učvrste svoju suverenost i osiguraju miran razvoj. Bez ove potpore, konsolidacija neovisnosti bila bi znatno složenija, a ratni sukobi bi se mogli produljiti s većim ljudskim gubicima. Danas uspjeh Hrvatske i Slovenije služi kao primjer kako politička vizija i međunarodna suradnja mogu osigurati mir, stabilnost i dugoročni razvoj regije.

Unutarnja slabost i ideološki izazovi

Danas se Europa suočava s unutarnjim podjelama, gubitkom samopouzdanja i ideološkim sukobima koji je paraliziraju. Problem nije samo vanjski – rezultat je erozije unutarnje kohezije. Njezina slabost je unutarnja – i ona ima ideološko središte. Proizlazi iz prevladavajućeg socijalističkog, postmarksističkog mentaliteta koji postupno uništava prirodni poredak na kojem počiva europska civilizacija.

Ideološki su mnoge zemlje prihvatile pretpostavku da društvo može biti kontinuirano transformirano izvan prirodnih razlika i povijesnog iskustva. Kulturalno, identitet kontinenta popušta pred relativizmom. Politički, to rezultira nesposobnošću Europske unije da djeluje jedinstveno i strateški.

Zaključak: potreba za ponovnom legitimnošću

Ako praksa korištenja Lisabonskog ugovora kao elastičnog instrumenta ideološke transformacije bude nastavljena, umjesto da se ugovor smatra čvrstom ustavnom granicom, Europska unija riskira gubitak legitimnosti. Bez povratka jasno definiranim nadležnostima, bez obnovljenog poštovanja prirodnog poretka i bez ponovno uspostavljene svijesti o zajedničkom interesu, bit će teško ponoviti uspjehe koje je Europa ostvarila tijekom ujedinjenja Njemačke, širenja EU-a i integracije Hrvatske i Slovenije.

Boštjan Marko Turk
Hrvatski tjednik