Sažeta mudrost osmislica

“Osmislice nisu usnulice, nego uma razbudilice.” Ivan Bradvica

Bilo je to negdje na početku studija kad mi se na popisu literature iz ne znam više kojega predmeta pojavila knjiga Andréa Jollesa Jednostavni oblici, u kojoj je autor, među ostalim, objašnjavao što su legenda, predaja, mit, zagonetka, izreka, kazus, memorabile, bajka i vic. Ponovno sam je prelistao kad sam u ruke dobio rukopis Ivana Bradvice pod naslovom Smislionica, i kad sam zamoljen da tekst o njegovu štivu ne bude duži od kartice, zaboravivši da knjiga o jednostavnim oblicima, koju nanovo listam, ima 257 kartica. Najteže je, naime, jednostavno govoriti o naizgled jednostavnome, jer su svi jednostavni oblici, pa i osmislice Ivana Bradvice, svojevrsna sažeta mudrost. A da biste do sažete mudrosti došli, morate pročitati jednu veliku knjižnicu i steći golemo životno iskustvo.

Osmislicama s malo riječi mnogo toga kažete, što je posve oprečno današnjemu dobu u kojemu se mnogo govori, ali obično malo kaže. Baš mi je lijepo sjela Bradvičina prva osmislica: “Aforist je punokazac.” Dodao bih da je osmisličar ujedno i sveknjiževnik i svepublicist, gotovo enciklopedist, jer nađe se u ovom štivu i poezije (od one koja podsjeća na zapise sa stećaka, primjerice: “Konačno neograničen.” u osmislici Epitaf; etimoloških figura poput one u osmislici Ivan: “Jutros Ivan nešto izivanio”; objašnjenja književnoga postupka, što je u nas još Mavro Vetranović činio, u osmislici Književnik: “Književnik opisuje što drugi naslućuje.”; do marulićevštine koja se ogleda u pisanju o starosti: “San starca je biti osebac.”, i osobnih gesala (od moralnih načela, jer: “Nema odmora dok traje obmana”, do stava o cijepljenju), i osobnih nagnuća, i svakodnevice, i gotovo pa srednjovjekovne kritike društva – od Crkve do institucija i političara – a ponajviše jezičnih igara (svidjeli su se meni bitosvoj, bitkebijac, čupodlaka, demokrahija, kokardanje, krojokapa). Našao sam i jednu misao srodnu jednoj svojoj pradavnoj (reče Bradvica: “Sad jesam što bio nijesam.”; a Vidović: “Niti jesam, niti nijesam, ja sam, majko, ođe plijesan.) – pa je iznosim ovdje tek kako se ni osmisličar ni ja ne bismo gordili mislima koje nisu samo naše.

Na koncu, Jolles je još 1930. godine zaključio da su kratke pripovijedne vrste u suodnosu s određenim ljudskim komunikacijskim potrebama, što djelomično pobija Bradvičinu tezu da je gusle zamijenio internet. Čini se ipak da su jednostavni oblici svojevrsni praSMS ili pra već što (poruka preko WhatsAppa, Vibera, Tik-Toka i sličnih), donekle razrađeniji, dublji i zaigraniji, ali ipak – poput sredstava nove komunikacije – sažet odraz jednoga vremena i duha koje će netko nekad uzvisivati, kao što mi uzvisujemo ovo naše ili nama prethodno. Bog i starim nama i budućim njima pritom bio na pomoći!

Domagoj Vidović