Papa Lav XIV. odbija susret s Macronom?

U prosincu, u svetome vremenu iščekivanja rođenja Gospodinova i najradosnijega kršćanskog blagdana – Božića – na društvenim sam mrežama naišla na kratak videozapis koji me duboko potresao. Riječ je o sadržaju koji na osobito perverzan način objedinio javnu sablazan za vjernike i teško svetogrđe.

Naime, na videozapisu je prikazana Brigitte Macron, supruga aktualnoga francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, kako prima svetu pričest na ruke. Taj prizor mene je osobno, a vjerujem i svakoga katolika koji još uvijek nosi živ osjećaj za svetost euharistije, duboko sablaznio.

Kada bi se ovaj videozapis želio analizirati dublje, s teološkoga, liturgijskoga i duhovnoga aspekta, bilo bi potrebno znatno više prostora nego što ga može ponuditi jedan novinski članak. Ipak, u nastavku ću pokušati dati kratak osvrt, svjesna da se ni izdaleka ne mogu dotaknuti sve dimenzije ovoga složenoga i osjetljivoga pitanja.

Sjeme sumnje u javnome prostoru

Vidjevši taj videozapis, kroz svijest su mi prostrujale brojne kontroverze koje se već neko vrijeme vežu uz prvu francusku damu koja u javnosti nije osobito prepoznatljiva zbog svojega, hajdemo eufemistički reći, znatno mlađega supruga, nego ponajprije zbog rasprava koje se vode nakon što je američka desno orijentirana istraživačka novinarka i podcasterica Candace Owens u više navrata iznijela tvrdnju kako je Brigitte Macron navodno rođena kao muškarac.

U Sjedinjenim Američkim Državama izrazito popularna Owens o toj je temi snimila i poseban serijal koji je izazvao snažne reakcije, ali i duboke podjele u javnosti, a zahvaljujući društvenim mrežama brzo se proširio diljem cijeloga svijeta. U srpnju 2025. godine Emmanuel i Brigitte Macron odlučili su na te tvrdnje odgovoriti pravnim putem te su protiv Owens podnijeli tužbu za klevetu pred Vrhovnim sudom savezne države Delaware.

Važno je pritom istaknuti kako Candace Owens nije bila jedina koja se bavila tom temom jer je u pripremi serijala surađivala s jednim francuskim novinarom koji je godinama javno iznosio slične tvrdnje te se znatno prije Owens našao na crnoj listi Macronovih.

Zbog svega navedenoga, ime Brigitte Macron u javnome se prostoru više ne promatra isključivo kroz činjenicu da je supruga francuskoga predsjednika, nego kroz slojeve sumnje, komentara i neizrečenih pitanja u vezi s njezinim identitetom. Neovisno o tomu imaju li te tvrdnje uporište u stvarnosti, što vrlo vjerojatno nikada ne ćemo saznati, sama mogućnost njihove istinitosti ostaje poput tihe sjene u pozadini svijesti.

Psihologija nas uči kako ljudska percepcija nije nepromjenjiva te da jednom posađeno sjeme sumnje mijenja način na koji promatramo osobu i trajno pomiče naš unutarnji doživljaj, poglavito u situacijama kada izostanu jasni i konkretni dokazi koji bi nedvojbeno potvrdili neistinost takvih navoda.

U tomu mi je trenutku na pamet došao još jedan viralan videozapis koji se prije nekoga vremena proširio društvenim mrežama. Riječ je o izrazito komičnoj snimci na kojoj jedan od nogometaša francuske reprezentacije, tijekom susreta s predsjedničkim parom, neuobičajeno pažljivo promatra prvu damu. Iako je riječ o prizoru koji je mnoge nasmijao, upravo ta komičnost svjedoči o tome koliko se sumnja već duboko ugradila u ljudsku svijest. Snimka je postala predmet brojnih interpretacija, šala i nagađanja te je dodatno raspirila podjele u javnosti povezane s identitetom Brigitte Macron.

Višedimenzionalna sablazan

Ostavivši po strani nagađanja koja se vežu uz ime žene francuskoga predsjednika, valja istaknuti ono što se s potpunom sigurnošću može tvrditi. Naime, sam čin primanja svete pričesti na ruku također je tema o kojoj bi se moglo raspravljati na mnogim stranicama. Ta praksa, koja je u Katoličkoj crkvi postala dopuštena nakon liturgijskih reformi Drugoga vatikanskog sabora, predstavlja samo jednu u nizu modernističkih novotarija koje za cilj imaju razvodnjavanje tradicije Katoličke crkve.

Stoga za mnoge vjernike ona ne predstavlja tek disciplinarnu promjenu, nego bolan raskid s višestoljetnom predajom Crkve – raskid s klečanjem, tišinom, poniznošću, s onim unutarnjim stavom koji je vjernika podsjećao pred Kime doista stoji, odnosno pred Kime bi trebao klečati. Dakle, dok je za jedne riječ o „prilagodbi suvremenomu čovjeku“, za druge riječ je o tihoj, ali sustavnoj destrukciji katoličkoga nauka i liturgijske svijesti.

No postoji i treći, daleko najozbiljniji razlog, zbog kojega je ovaj videozapis kod mnogih vjernika izazvao osobitu nelagodu. Riječ je o javno izraženim političkim i svjetonazorskim stavovima Brigitte Macron koja, poput svojega supruga, otvoreno podupire pobačaj i eutanaziju.

Takvi stavovi nisu tek pitanje osobnoga mišljenja ili političkoga opredjeljenja, nego duboko zadiru u temeljna moralna načela katoličke vjere. Katolička crkva pobačaj i eutanaziju bez iznimke smatra teškim moralnim zlom jer izravno zadiru u nepovrjedivost ljudskoga života od njegova začeća do prirodne smrti.

I tako se u jednome kratkom, ali sablažnjivome videozapisu mogla vidjeti sva trulež Zapada koji istodobno osporava istinu, razgrađuje identitet i banalizira svetost. Svijeta u kojemu se i ono najsvetije može pretvoriti u prolazni kadar na zaslonu mobilnoga telefona – kadar koji može sablazniti i razljutiti.

Papin odgovor kulturi smrti

Upravo zato posebno me, gotovo neočekivano, ugodno iznenadila vijest koja je posljednjih dana procurila u europske medije. Naime, prema navodima diplomatskih izvora, papa Lav XIV. navodno je odbio susret s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Francuska strana, prema tim informacijama, već tjednima pokušava dogovoriti audijenciju u Vatikanu, no bez uspjeha jer Sveti Otac ne daje zeleno svjetlo. Macronu zasad nisu dostupni ni privatni razgovor ni službeni državni posjet.

Talijanski list Il Tempo piše kako se pritom poziva na pouzdane izvore iz Državnoga tajništva Svete Stolice. Iako je papa Lav već primio čelnike Ujedinjenoga Kraljevstva, Italije, Njemačke i Španjolske, francuski predsjednik i prva dama, prema tim navodima, ostaju izvan protokola. O toj je temi 21. siječnja izvijestio i njemački Bild, oslanjajući se upravo na talijanske medije, ističući kako je riječ o osobnoj odluci samoga Pape.

Kao mogući razlog takvoga stava navode se Macronovi politički i svjetonazorski stavovi, poglavito oni vezani upravo uz pobačaj i eutanaziju. Podsjetimo, na njegovu je inicijativu francuski parlament u ožujku 2024. godine u Ustav unio pravo na pobačaj kao temeljno ljudsko pravo. Uz to, Macron snažno podupire i zakonsko dopuštanje eutanazije, o čemu se trenutačno vodi žustra rasprava u Francuskoj.

Za dolazak do zaključka kako takva politika stoji u potpunoj suprotnosti s učenjem Katoličke crkve nije potrebno duboko teološko znanje, nego zdrav razum. No budući da živimo u vremenu u kojemu i toga očito kronično nedostaje, nužno je izgovarati i ono što bi samo po sebi trebalo biti jasno.

Papa Lav XIV. u svojemu je novogodišnjemu obraćanju oštro osudio pobačaj, istaknuvši kako je pogrješno trošiti javni novac na prekid života umjesto na pomoć majkama, obiteljima i nerođenoj djeci. Eutanaziju je pritom opisao kao privid suosjećanja – čin koji se predstavlja milosrđem, a u svojoj biti negira dostojanstvo ljudskoga života.

Upravo to jasno i nepomirljivo neslaganje s Macronovim stavovima, prema pisanju medija, stoji iza odluke da mu se zasad ne omogući posjet Vatikanu. U vremenu u kojemu se istina često povlači pred diplomacijom, moramo priznati kako takav stav djeluje vrlo ohrabrujuće.

Pastiri koji nisu šutjeli

U tomu se kontekstu zgodno prisjetiti i drugih vjerodostojnih pastira Katoličke crkve koji su, ne podliježući pritiscima političke korektnosti, imali hrabrosti uskratiti primanje svetoga Tijela osobama vrlo uspješnih političkih biografija, ali krajnje siromašnih moralnih kvaliteta. Pastira koji nisu izdali katolički nauk pod teretom društvenoga pritiska, medijske osude ili diplomatskih kalkulacija.

Takvi su postupci često nailazili na nerazumijevanje, pa i otvorene napade, no oni nisu čin samovolje, nego pravo i dužnost koje Crkva jasno propisuje. Odluke o uskraćivanju pričesti u tim se slučajevima pozivaju na kanon 915 Zakonika kanonskoga prava, prema kojemu se sveta pričest ne smije dijeliti onima koji tvrdokorno ustraju u očitome teškom grijehu. Drugim riječima, nije riječ o kazni, nego o zaštiti svetosti sakramenta, ali i o pozivu na obraćenje.

Jedan od najpoznatijih primjera jest slučaj Joea Bidena, bivšega predsjednika Sjedinjenih Američkih Država i deklariranoga „katolika“ koji je godinama snažno i dosljedno podupirao pravo na pobačaj. Biskup Thomas Tobin iz Providencea 2019. godine javno je izjavio kako Biden, zbog svojih političkih stavova, ne bi smio pristupati svetoj pričesti. Sličan je stav zauzeo i nadbiskup Salvatore Cordileone iz San Francisca, naglasivši kako političari koji aktivno promiču pobačaj ne ispunjavaju uvjete za primanje sakramenta. Iako se Vatikan u to vrijeme zalagao za izbjegavanje izravnih sankcija, pojedini su biskupi ostali čvrsti u svojemu pastirskome stavu.

Posebno je odjeknuo i slučaj Nancy Pelosi, bivše predsjednice Zastupničkoga doma SAD-a koja se također deklarira kao katolkinja. Nadbiskup Cordileone 2022. godine formalno joj je zabranio primanje svete pričesti u nadbiskupiji San Francisco, nakon višekratnih upozorenja i otvorenoga, trajnoga zalaganja za pravo na pobačaj. Ta odluka izazvala je snažne političke i medijske reakcije, ali je istodobno poslužila kao jasan znak da Crkva ne može blagoslivljati ono što izravno negira život.

Slični su se slučajevi javljali i ranije. Već 2004. godine, tijekom predsjedničke kampanje Johna Kerryja, više američkih biskupa – među njima i nadbiskup Raymond Burke – javno je istaknulo kako mu zbog političkoga djelovanja u korist pobačaja pričest treba biti uskraćena.

Ni europski prostor nije bio izuzet od takvih upozorenja. U Italiji su, nakon donošenja zakona o umjetnoj oplodnji te kasnijih rasprava o eutanaziji, pojedini biskupi i kardinali javno poručivali kako katolički političari koji glasaju za zakone protivne životu ne bi trebali pristupati sakramentima. Iako često bez izravnoga imenovanja, poruka je bila jasna i nedvosmislena.

Slična su upozorenja dolazila i iz Brazila, poglavito tijekom predsjedničkih kampanja Dilme Rousseff, kada su pojedini biskupi isticali da političari koji promiču pobačaj dovode sebe u stanje teškoga grijeha, što isključuje pristup svetoj pričesti. U nekim je biskupijama to upozorenje imalo i konkretne posljedice.

U Španjolskoj su, nakon legalizacije sodomitskih brakova i liberalizacije pobačaja, brojni biskupi javno izjavili kako katolički političari koji podupiru takve zakone ne bi smjeli primati pričest, a pojedini su svećenici tu smjernicu provodili i na lokalnoj razini.

Isto tako, u Meksiku su biskupi u više navrata jasno poručili kako političari koji promiču pobačaj i eutanaziju automatski ulaze u stanje teškoga grijeha, što prema kanonskome pravu podrazumijeva zabranu pristupa sakramentima sve dok ne dođe do iskrenoga pokajanja.

Primjeri ovih hrabrih pastira svjedoče o jednoj važnoj istini: Crkva nije pozvana prilagođavati svoj nauk duhu vremena, nego svjedočiti istinu pa i onda kada je ona neugodna, nepopularna i politički neisplativa. Jer ondje gdje se izgubi jasnoća u pitanjima života, ondje se gubi i sama srž evanđeoske poruke.

U trenutku kada Crkva ponovno počne izgovarati što jest, a što nije dopušteno, kada prestane pristajati na kompromise s kulturom smrti, pred očima duhovno eutanaziranoga Zapada ponovno će se početi nazirati ono što je davno počeo gubiti: svijest da se ne može služiti istodobno i Bogu i duhu ovoga svijeta.

Barbara Dijanović
Hrvatski tjednik