Sveopća tehnizacija čovjeka i njegove okoline

Dvije su strane problema sveopće digitalizacije na Zapadu, koji poprima sve jasnije obrise jedne hipertehnologizirane distopije.

Jedna je ona koja kaže da određena globalistička oligarhija, skrivena pod nominalnim liberalnodemokratskim institucijama i organizacijama te opijena moći, teži potpuno ovladati civilizacijom kroz svoju birokratsku mrežu bezličnih poslušnika, a uz pomoć nikad naprednijih tehnoloških alata. Francuski filozof Jacques Ellul međutim upozorava da takvi pojedinci nisu uzrok problema, već jedna od posljedica mnogo dubljeg uzroka. Oni su sami, naime, zauzeli prostor koji je tehničko društvo stvorilo svojim vlastitim razvojem.

Druga je strana stoga ona šira društvena, koja kaže da je samo zapadno društvo u jednom trenutku počelo zazivati i na koncu stvarati preduvjete upravo za takve aktere i za njihova tehnokratska rješenja. Naš pogled na čovjeka kroz posljednjih nekoliko stoljeća teži raščovječenju, odnosno reduciranju ljudskog bića na skup pukih mehaničkih i biokemijskih procesa. Početak svega toga jest raskid naše povezanosti sa sferom transcendentnosti; a kada je palo naše poštovanje spram onog neuhvatljivog, uzvišenog dijela naše egzistencije, pa i bitka kao takvog, tehnika je pretvorena u svojevrsno pseudobožanstvo; u ono čemu se klanjamo, u vodeći princip našeg djelovanja i u cilj sam u sebi.

Precizno rečeno, riječ je o sveopćoj tehnizaciji čovjeka i njegove okoline, a takva je tehnizacija transformirala i naš pogled na politiku. Politika je iz upravljanja polisom s ciljem što ispravnijeg življenja naših zajednica postala efikasno sredstvo ili stroj od kojeg se očekuje da minuciozno uredi ljudsku egzistenciju i međuljudske odnose do utopijskih razina. U tom smislu nije slučajno što je upravo naše doba izrodilo jedan takav prometejski izum kao što je umjetna inteligencija. Ona je bestjelesni, apsolutno efikasni intelekt, što znači da je, iz perspektive bezbožne modernosti, shvatljiva kao bolja verzija samog čovjeka.

Sve to nije moglo odvesti ni u što drugo nego upravo u ovakav tehnizirani totalitarizam čije se ograde u ovome trenutku podižu. Štoviše, da se u cijelom tom procesu radilo o međuigri vladajućih i naroda, pokazuje i činjenica da je otpor prema svemu što se događa - digitalnoj monetizaciji, skeniranju privatnih komunikacija, digitalnim identitetima itd. - razmjerno malen, iako se radi o nečemu na što su nas najmračniji sci-fi filmovi desetljećima pripremali.

Hannah Arendt je svojevremeno opisala totalitarizme kao dijabolične paktove između političkih vođa i njima podređene mase. Njezino upozorenje danas zvoni glasnije nego ikad. Vladajuću strukturu sve češće sačinjavaju bezlični i krajnje efikasni izvršitelji ideja aktualnog duha vremena, koji su oboružani nadljudskom tehnologijom, a kojima s druge strane stoji atomizirana, razdijeljena, pasivna i jednako tehnizirana masa, koja hiperracionalnu i posvemašnje tehniziranu pseudosigurnost vrednuje više od vlastite autonomije.

Temeljno pitanje budućnosti, sa svim ovim na umu, moramo preobraziti iz "što još možemo digitalizirati" u "kako razbiti kult tehnike koji čovjeka pretvara u alat svojih alata". Ulozi u borbi koja nam predstoji ne mogu biti veći.

Sapere Aude