Revizionizam i budućnost

S bolju koju bi osjetila majka kojoj netko priječi da tužna, ali ponosna u miru dočeka godišnjicu smrti svoje ubijene djece – djece čija je žrtva utkana u slobodu svih – može se usporediti bol majke domovine kojoj su proteklih dana pokušali ugroziti sjećanje na neprežaljene žrtve Vukovara i Škabrnje, to jest spomen na sve žrtve Domovinskoga rata. Pod »majkom domovinom« ne misli se na neku pjesničku, apstraktnu majku Hrvaticu iz doba narodnoga preporoda, nego na sadašnji, živi duh hrvatskoga naroda koji se uvijek budi kad mu netko ugrozi njegove svetinje.

Još od nedavno održanoga okrugloga stola o žrtvama Jasenovca u Hrvatskom saboru preko pokopa francuskoga dragovoljca Domovinskoga rata Jean-Michela Nicoliera i još trojice ekshumiranih branitelja pa do događaja povezanih s Danima srpske kulture u Splitu, Zagrebu i Vukovaru, što je kulminiralo igrokazom u zagrebačkoj Gradskoj skupštini koja se bavila »zabranom« povijesnih pozdrava, najčešće se u javnosti govorilo o tzv. povijesnom revizionizmu i zgražalo se uopće nad zdravorazumskim pokušajima da se ispita koliko su određena povijesna tumačenja utemeljena. No pravo zgražanje zaslužuju oni koji revizionizam u povijesnim znanostima tumače isključivo kao lošu pojavu s ciljem diskreditiranja sugovornika. Jasno je da je nepoželjan svaki ideološki ili politički revizionizam uz koji se povijest planski želi mijenjati. No istina je da povijest zapravo ne može živjeti bez revizionizma, a on je nuždan svaki put kad se pojave novi dokazi i povijesni nalazi uz koje istina drugačije izgleda.

Na stranu sada sve što se proteklih dana dogodilo i čime će se baviti oni koji se u svojim nadležnostima time trebaju baviti. Ako je povijesni revizionizam proces u historiografiji da se s aspekta novih dokaza ponovno vrjednuje povijest, onda bi revizionizam budućnosti bio projekt u kojem se nastoji promijeniti smjer kojim određeno društvo ide, to jest odredište kamo stiže u budućnosti. Pod tim vidom treba uočiti da se događa zamjena teza: ne opterećuje zapravo Hrvatsku ono što je bilo, nego ju koče oni koji sprječavaju ono što bi Hrvatska mogla postati. A to što bi mogla postati nikad u povijesti nije bilo ljepše, plemenitije i čestitije, a jamstvo je tomu i žrtva podnesena u oslobodilačkom Domovinskom ratu, žrtva koja daje smisao svim proživljenim žrtvama tijekom povijesti.

Ovo što slijedi nije fantazija o budućnosti, nego čista realnost: narodno zajedništvo u Hrvatskoj sve je snažnije – što se vidi u slici kada žrtva Vukovara, Škabrnje i uopće Domovinskoga rata svake godine ujedinjuje Hrvatsku i njezino iseljeništvo; ne postoji nikakva ustašizacija Hrvatske, ni preko pozdrava ni preko članstva – o čemu svjedoče pronađeni i pokopani posmrtni ostatci Francuza Jean-Michela Nicoliera koji je kao dragovoljac bio pripadnik HOS-a u Domovinskom ratu, a ne kao zaljubljenik u 1941.; napokon prestaje licitiranje brojevima žrtava ratova, poraća i totalitarizama – jer hrvatske su vlasti najavile izradu popisa svih žrtava tijekom 20. stoljeća. Nije, nadalje, manje važno da se prvi put najavljuje demografski oporavak jer suvremene svjetske okolnosti – recesija, inflacija i ratna zaoštravanja – idu u prilog mogućnosti da bi se iseljeni hrvatski građani mogli početi vraćati. Isto ratno okruženje (više nego sposobnost političara) primorava Hrvatsku da napokon krene prema energetskoj i prehrambenoj samoodrživosti. Tomu se može dodati da sve teže prolaze agresivni napadi na obitelji preko ideologiziranoga spolnoga odgoja i pokušaji ugrožavanja života od začeća do naravne smrti jer brojni su ljudi spremni u tisućama na ulicama braniti naravne vrijednosti.

Hrvatska je krenula smjerom koji nekima očito ne odgovara pa rade na revizionizmu budućnosti: ideološkom projektu da se hrvatsko društvo ponovno stigmatizira kao isključivo, ekstremističko, zatucano, problematično. Lako je otkriti komu to odgovara. Ako u svojoj naivnosti griješe oni koji nasjedaju tomu planu pa nesvjesno rade u njegovu korist, ipak veći grijeh imaju njihovi nalogodavci, revizionisti budućnosti. Budući da je njihova namjera prokazana, i pokušaj im je propao – za razliku od Hrvatske.

Branimir Stanić
Glas Koncila