Europa na margini procesa

Mirovni sporazum za Gazu nije zaključen zbog onih dvadeset točaka na papiru. Trumpov mir, kako ga je 'skromno', po sebi samome, nazvao njegov glavni broker, američki predsjednik Trump, postignut je zahvaljujući potpisima na uvodnoj preambuli toga mirovnog papira. Upravo zbog tih potpisa trajniji je mir izgledan iako je sama preambula potpuno neoperativna. Obično pismo (dobre) namjere.

Uz američkog predsjednika Trumpa potpisani su egipatski predsjednik al-Sisi, katarski emir al-Thani i turski predsjednik Erdoğan. To je ona četvorka koja nakon što je ishodila prekid vatre preuzima odgovornost za budućnost Gaze, za postupno pretvaranje toga bliskoistočnog laboratorija džihadizma u Hamasovoj izvedbi u područje normalnog života s razvojnom perspektivom. Svi ostali sudionici Trumpova velikoga mirovnog spektakla u egipatskom Šarm el-Šeiku, uključujući europske vođe – britanskog premijera Starmera, talijansku premijerku Meloni, njemačkog kancelara Merza i francuskog predsjednika Macrona – mogu računati na epizodne uloge, poglavito u obnovi. One glavne, geopolitičke karte, kojima bi se prema duhu toga mirovnog sporazuma trebao graditi novi poredak na Bliskom istoku, podijeljene su među četvoricom potpisnika koji imaju realnu moć taj sporazum oživotvoriti.

Erdoğanu najosjetljivija uloga

Baš nijednog od četvorice potpisnika ne bismo mogli svrstati u anđele političke tolerancije ili propovjednike globalnoga širenja ljudskih prava. Ali svi imaju neupitnu moć utjecaja na budućnost Gaze (i šire Bliskog istoka) te intuiciju političkog vođe koji prepoznaje i iskorištava prilike. Katarskom emiru al-Thaniju, koji već dugo dosljedno igra dvostruku ulogu – velikog američkog saveznika i najvećeg financijera džihadizma u Gazi i diljem svijeta – prirodno pripada uloga najvećeg financijera obnove (uz pripadajući utjecaj u budućemu političkom procesu), a zauzvarat može postati još veći investicijski partner, ne samo SAD-u. Egipatskom predsjedniku al-Sisiju, koji je egzistencijalno zainteresiran za gašenje Hamasa kao džihadističke ekspoziture Muslimanskoga bratstva, koje mu je glavni sigurnosni problem u Egiptu, prirodno pripada uloga nadzora razoružanja Hamasa i dehamasizacije Gaze, što je ujedno investicija u vlastitu, egipatsku sigurnost.

Baš nijednog od četvorice potpisnika mirovnog sporazuma ne bismo mogli svrstati u anđele političke tolerancije ili propovjednike globalnog širenja ljudskih prava. Ali svi imaju neupitnu moć utjecaja na budućnost Gaze (i šire Bliskog istoka) te intuiciju političkog vođe koji prepoznaje i iskorištava prilike

Turskom predsjedniku Erdoğanu prirodno pripada najosjetljivija uloga – razoružanja i raspuštanja Hamasa, koji je dosad pritajeno podupirao, obučavao, štitio. Njemu nije strana ta dvostruka igra s revolucionarnim džihadistima – da ih i podupire i ograničava, ovisno o okolnostima. Ukratko, da ih kontrolira. Mislite da Erdoğanu zaista treba propisati, recimo u točki 25. mirovnog sporazuma, kako će neutralizirati Hamas? I njegovu objavu kako je osobno spriječio dolazak izraelskog premijera Netanyahua na mirovni summit u Šarm el-Šeiku valja promatrati pri svega kao poruku Hamasu, uoči sljedeće zadaće. Dakako da Erdoğanu treba snažan motiv da bi neutralizirao Hamas u Gazi. A već ga je dobio sličnom ulogom u Siriji, s perspektivom širenja – Turska postupno postaje vodeća politička sila na Bliskom istoku i na kontroli radikalnog džihadizma obnavlja utjecaj nekadašnjega Osmanskog Carstva, što je Erdoğanov politički cilj. Glavni je nadzornik provedbe, dakako, SAD, odnosno predsjednik Trump.

Model novog poretka

I tako smo pod Trumpovim vodstvom na primjeru Gaze dobili model novoga multipolarnog i policentričnog poretka. No on nije onakav kakav prizivaju najglasniji zagovornici novoga multilateralizma, kojima je zajednički nazivnik antizapadna, u konačnici antiamerička, orijentacija. Ne podrazumijeva umjetno niveliranje velikih sila i stvaranje prostora u kojem će onda neka birokracija kreirati neki novi poredak. Zasnovan je na realnoj političkoj moći i utjecaju te na business-like dogovorima. On ne traži da akteri kriznog žarišta postignu kompromis, nego da stubokom promijene svoje geopolitičke ciljeve. U slučaju Gaze to znači da primarni cilj arapskih i islamskih država više ne bi smio biti uništenje Izraela, zapadnog (američkog) sidra na Bliskom istoku, već širenje vlastitog utjecaja u savezništvu s SAD-om. Uspije li projekt Gaze, model ima perspektivu širenja.

Europa je primjetno ostala na margini procesa. I to je u skladu s njezinom snagom i utjecajem na Bliskom istoku. Najviše što trenutačno može činiti za sebe jest spriječiti da se politička Gaza preseli na njezin teren i potruditi se da se simbolične granice novoga osmanskog carstva zaustave na nekadašnjem Konstantinopolu. Današnjem Istanbulu.

Višnja Starešina
Lider