Zaštita posljednjih džepova privatnosti i slobode

U ne osobito dojmljivome dokumentarcu o papi Ivanu Pavlu II., kojim televizije popunjavaju ljetne sheme, zazvonila mi je jedna izjava. Njegov osobni tajnik, kardinal Stanisław Dziwisz, ispričao je kako su prije rušenja Berlinskoga zida, koje je na simboličnoj razini označilo i kraj komunizma u Europi, Papu redovito posjećivali dužnosnici američke CIA-e donoseći precizne satelitske snimke svih vojno i politički relevantnih objekata u tadašnjemu SSSR-u, iz kojih se vidjelo da je država pred kolapsom.

Već se tada moglo vidjeti dovoljno. Bilo je to prije 37 godina, kad je internet bio još u povojima u američkim vojnim 'laboratorijima'. Samo šest godina poslije, u kolovozu 1995., kad je američka državna tajnica Madeleine Albright na sjednicu UN-ova Vijeća sigurnosti donijela satelitske snimke svježe iskopanih masovnih grobnica oko Srebrenice, internet je već bio u uporabi čak i u Hrvatskoj. I činilo se da se otada zbilja više ništa na ovome svijetu ne može sakriti i da je svaki ulazak dalje od toga potencijalni napad na našu privatnost.

Europsko, pa i hrvatsko buđenje

Iz današnje perspektive, kad mobitel pozdravljam s 'Hello, Donald!', hladnjak s 'Ni hao, Xi!', a impersonalni algoritmi ne samo da prepoznaju kako radi moj mozak već sve više i upravljaju njime, događaji, priče i dvojbe s početka kolumne izgledaju kao priče iz kamenoga doba. Internet, komunikacijska revolucija i umjetna inteligencija naša su neizbježna stvarnost, sjajni alati i nezaustavljiva budućnost.

No jesmo li zbilja već sada postali takvi upravljani debili da nezainteresirano promatramo kako europske i naše (korumpirane) političke elite izručuju našu osobnu internetsku komunikaciju, kao posljednje utočište privatnosti ili barem privida privatnosti, impersonalnom Velikom Bratu na uvid i nadzor? A sve to pod paravanom borbe protiv seksualne zloporabe djece (CSAM)? Jer upravo to uključuje dokument koji se tijekom danskoga predsjedanja Vijećem EU-a nastoji pretvoriti u obvezujuću direktivu za države članice.

Ne bih željela biti optimistica bez pokrića, ali čini se da za zaštitu posljednjih džepova privatnosti i slobode ovih dana ima dobrih vijesti. I to s obje strane oceana. A i s obje strane krajnje podijeljenoga političkog spektra. Dobra je vijest što regulativa CSAM postaje tema u svim državama EU-a, pa i u Hrvatskoj. Dobra je vijest što preispitivanje te predložene europske regulative ima više ili manje potporu svih političkih grupacija u Europskome parlamentu, a još bolja da su prema nacrtu regulative izrazito kritične stranke lijevoga spektra iako su tu inicijativu velikim dijelom iznjedrile (bivše) dužnosnice Europske komisije (Margrethe Vestager i Ylva Johansson) koje pripadaju upravo tomu političkom spektru.

Još bi bolja vijest bila da se ozbiljno ispitaju njihove moguće (financijske) veze s američkim komunikacijskim korporacijama. Osobito me veseli što se na tom valu u kampanju kritiziranja regulative CSAM srčano uključio SDP-ov šef Siniša Hajdaš Dončić prozvavši premijera Andreja Plenkovića za mlaku reakciju. Kad bi ustrajao na putu zaštite temeljnih prava i sloboda ugroženih (ne samo) novim komunikacijskim regulativama, vjerujem da bi uspio pridobiti mnogo više mladih glasača nego lovom na 'ustaše' po kafićima i koncertima. Čini se da je europsko, pa i hrvatsko buđenje već sad ozbiljna brana danskom nastojanju da progura takvu regulativu tijekom svoga predsjedateljskog mandata.

Konzervativci brane Prvi amandman

Druga dobra vijest za obranu temeljnih sloboda stiže s druge strane Atlantika. Nakon što je predsjednik Trump, usred velikih unutarnjih prosvjeda ljevičarskih aktivista protiv njegove politike, najavio uredbu kojom bi paljenje američke zastave trebalo tretirati kao kazneno djelo oskvrnuća zastave, napali su ga utjecajni konzervativni komentatori, inače podupiratelji njegova pokreta MAGA.

Nemaju baš nikakvih simpatija za paljenje američke zastave; zapravo, to im je odvratan čin. Ali odlučno brane Prvi amandman američkog ustava, koji svima jamči slobodu govora, slobodu medija, religijske slobode, slobodu mirnog okupljanja i oponiranja vlasti. Posebno je važno što takve reakcije dolaze s desne strane političkoga spektra, pokazujući gdje je granica između osobnih političkih uvjerenja i obrane temeljnih demokratskih vrijednosti.

Sazrijevanje svijesti da je nužno zaštititi slobodu pojedinca i temeljne vrijednosti demokratskoga društva od zloporabe visoke tehnologije i samovolje političke vlasti budi nadu da Berlinski zid nije rušen uzalud. A svi naši benkovci stanu u te dvije kategorije.

Višnja Starešina
Lider