Po(r)uke koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu

Pola milijuna ljudi nije mala stvar. Za malu Hrvatsku, pola milijuna ljudi na jednom mjestu predstavlja događaj koji se tiče svakoga. Cijela Hrvatska puna je dojmova, svatko ističe svoj osobni doživljaj događaja na zagrebačkom Hipodromu u subotu 5. srpnja. Ali kako podvući crtu, što se zapravo dogodilo?

Demonstracija zajedništva i miroljubivosti

Nije nitko poginuo. Nitko se nije potukao, nitko nije nikome učinio ništa nažao. Nije bilo ni najmanjeg ispada, ako izuzmemo manju skupinu koja je u gradu uoči koncerta, iz tko zna kojih pobuda, svojim vikanjem bezuspješno pokušala ukaljati obraz Hrvatskoj. Koncert Marka Perkovića Thompsona protekao je kao prava obiteljska svetkovina, iz sigurnosne perspektive bio je dosadniji od prosječnog proštenja. Policija, medicinske službe, vatrogasci, civilna zaštita, savršeno su obavile svoj posao i čak se predano uklopile u cijeli događaj.

Što se dogodilo, u međuvremenu je jasno svima. Dogodila se demonstracija. Ne prosvjed. Svi su samo htjeli demonstrirati zajedništvo i mir u srcima. I goruću želju da se Hrvatska osvrne na svoje vrijednosne korijene. Thompsonov koncert bila je pokazna vježba zrelosti hrvatskog društva. Ispit koji i nije bio potreban, da nije samozvanih ocjenjivača koji se ne mire s time da njihova mjerila nisu prikladna za hrvatsko društvo. Ovaj događaj bio je nužan kao svjedodžba političke emancipacije Hrvata.

Gromobran protuhrvatskog raspoloženja

Svaki učinkovit politički sustav oslanja se na jedinstven društveni identitet. Bez njega, država je osuđena na propast. Upravo ove godine obilježavamo obljetnicu krunidbe kralja Tomislava i splitskih crkvenih sabora, važnih događaja za hrvatsku državnost. Novi potpredsjednik Matice hrvatske, dragovoljac Domovinskog rata iz Vinkovaca Dražen Švagelj, izjavio je za HTV kako je Thompsonov koncert za njega najljepši način obilježavanja 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva i odličan uvod u 30. obljetnicu Oluje (kojoj je Thompson posvetio pjesmu na novom albumu). Osvrnuo se i na medijsku kampanju riječima: „Unatoč tolikoj artiljeriji i želji da im mladi povjeruju kako su mediji svemoćni, dogodilo se upravo suprotno, etiketiranje im nije uspjelo, u ovoj Hrvatskoj to više ne prolazi.“ Protiv ocrnjivanja Hrvatske u svije­tu zauzeo se i prof. emerituss Sveučilišta Paris–Assas, koji se ovih dana snažno bori za istinu o Hrvatskoj u francuskim medijima.

Karakter hrvatskog društva dobio je svoju potvrdu u obnovi hrvatske državnosti u suvremenim političkim okvirima kraja 20. stoljeća. Unatoč svim preprekama i izazovima, slobodna Hrvatska danas ravnopravno sjedi za stolom u najmoćnijim svjetskim organizacijama.

Hrvati imaju svoju državu, a to znači i stvarnu slobodu da, koristeći sve institucionalne mehanizme, sami odlučuju kojim će putem ići njihovo društvo. Hrvatska još uvijek uči kako svoje unutarnje napetosti, svojstvene svakom društvu, prevladati da se pritom ne izazove još veće zlo, nego da time učvrste društvenu koheziju.

Više od pola milijuna Hrvata dobro poznaje tekstove Thompsonovih pjesama. Ne samo Čavoglave, koje su dokumentirale borbu za goli život, nego i one kasnije, poput pjesme Početak s albuma Bilo jednom u Hrvatskoj (2006), koja upozorava na udaljavanje čovjeka od Boga i bujanje zla što je i glavna tema albuma naslovljena benediktinskim geslom Ora et labora (2013), do brojnih drugih pjesama, u kojima ukazuje na važnost vjere, obitelji i domovine, pa do onih u kojima se upozorava na prešućivane i izrugivane rane hrvatskog naroda, poput pjesme Slike Bleiburga i Nepročitano pismo o pogibiji Zrinskog i Frankopana s upravo objavljena albuma Hodočasnik.

Mediji žele posvađati Hrvate

Neobično je što u Hrvatskoj nisu razvijeni institucionalni katalizatori društvenih procesa. Kad ih već nema, tu je ulogu preuzeo glazbenik, privlačeći poput gromobrana sve munje protuhrvatskog raspoloženja. Kako je moguće da čovjek koji ne poziva na nasilje nego na mir, bude tako teško napadan u javnosti? Odgovor je u zaključku da se mnogi mediji, čiji je zadatak tumačiti društvenu stvarnost i obrazovati građane, još uvijek služe vrijednosnim i metodološkim obrascima iz Jugoslavije. Odatle ovaj golemi raskorak između opće volje i javnog mnijenja.

Mediji su u prvom redu tu da društvene razlike i podjele usmjere u dijalog koji će polučiti opće prihvatljiva rješenja. Hrvatski mediji to ne čine. Većina njih sustavno nastoji posvađati Hrvate i unijeti zabunu među njih. Hrvatsko društvo, kao i sva zapadna, danas je suočeno s opasnim trendovima političke polarizacije. Thompsona se pritom pokušalo iskoristiti kao instrument političkih podjela. Naum nije uspio, Thompson i njegova publika nisu se dali zavesti, zajedništvo je nadvladalo podjele.

Thompsonovo ustrajanje na kršćanskim vrijednostima svojevrsni je glas vapijućeg u vrijednosno opustjeloj Europi. Slijediti taj glas danas nije oportuno, on ne obećava priznanje niti poštovanje. Međutim, ne treba zaboraviti da je upravo tvrdoglavo inzistiranje na vlastitom identitetu stvorilo modernu hrvatsku državu.

Utoliko ovaj koncert predstavlja potvrdu političkog sazrijevanja hrvatskog društva. Neovisno o glazbenim ukusima i političkim pogledima. Ovo je trenutak kad su Hrvati pokazali svoje temeljno vrijednosno usmjerenje i svoj miroljubivi karakter. Koncert je pokazao da Hrvatska ima zrele građane, koji se ne daju zavesti jeftinim trikovima.

Thompson je na kraju koncerta, obraćajući se mladima, rekao: „Vi ste ostali ukorijenjeni u naše vrijednosti i to je ono što nas drži. Mi stari možemo sad mirno umrijeti. Predali smo Hrvatsku u prave ruke. Nastavite biti budni. Preuzmite Hrvatsku potpuno, napravite je ponosnom i lijepom kao u snovima.“

Očito nije imao na umu bezličnu masu niti divlju hordu, nego kompetentne građane svjesne temelja na kojima počiva ovo društvo. Koje zna kamo ide i uporno slijedi svoj put.

Ivo Lovrić
Vijenac