Samo ukorijenjeni opstaju

Subota 5. srpnja bio je dan međaš u hrvatskoj povijesti i jedan od duhovno najskupljih dana koje je proživio neki hrvatski naraštaj. Zašto? Jer ova i sljedeće generacije mogle bi opet skupo platiti ukorijenjenost većine hrvatskoga naroda u kršćanskoj vjeri koja se očitovala u Tomislavgradu na svečanoj misi u Bosni i Hercegovini te na zajedništvu koje se dogodilo u Zagrebu na zasigurno najvećem koncertu domoljubne glazbe ikad održanu u svijetu.

Dok mnogi drugi svoja narodna okupljanja očituju »zajedništvom« na naručenim prosvjedima, često izazivajući i nerede koji kasnije opravdavaju silu, hrvatski narod jedan je od doista rijetkih u svijetu koji se može okupiti u stotinama tisuća kada zdušno pjeva i kada zaufano moli. Ta mirna okupljanja hrvatskoga naroda imaju gotovo čudesnu moć jer nažalost mogu izazvati velik nemir i paniku u redovima onih koji su se mnogo puta razotkrili kao oni koji bi željeli, ali i rade na tome, da prerežu korijen hrvatskomu narodu koji svoje životne sokove crpe iz kršćanske vjere.

Na misi u Tomislavgradu, gdje se Bogu zahvaljivalo na 1100 godina hrvatskoga kraljevstva i splitskim crkvenim saborima, propovjednik, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, izrečenim je riječima bio na neki način potpora slici koja je odande prenesena. Jer misa u Tomislavgradu nije upućivala toliko na raskoš domovinskoga i narodnoga stabla koje se kiti velikim mnoštvima okupljenih vjernika, koliko je dubinski otkrivala ono oku nevidljivo – narodnu ukorijenjenost u Kristu. Godile su u današnje doba kada se množe razni strahovi nadbiskupove poruke da narod koji je ukorijenjen u Kristu, prožet bratoljubljem i domoljubljem, ne će umrijeti. Odjeknulo je i da narod može izgubiti političku moć, ali ne će izgubiti svoju dušu. Istaknuo je, naime, da narod s dušom nije onaj koji ima moć ili koji ima bogatstvo, nego je onaj koji je ukorijenjen u vjeri u Krista i koji ide putom svetosti. »Ne ćemo opstati po vojnoj sili niti ćemo napredovati prema ekonomskim pokazateljima, nego po vjernosti Kristu i po zajedništvu koje privlači. Kad izgubimo sve, a ostane nam Krist – imamo sve. Ako postignemo sve, ali izgubimo Krista – sve smo izgubili«, upozorio je zagrebački nadbiskup te zapravo dao recept za opstanak pred mnogim izazovima koji danas stoje pred hrvatskim narodom.

Istoga dana, navečer, na zagrebački hipodrom pristiglo je oko pola milijuna ljudi na koncert domoljubne glazbe Marka Perkovića Thompsona. Oni koji su sudjelovali na koncertu svjedoče o iznimnom iskustvu domoljublja i zajedništva koje je na trenutke poprimilo elemente duhovne obnove. No nedugo nakon što je koncert završio zajedništvo okupljenoga naroda došlo je na naplatu. Nova stigma je bačena. Umjesto da se neprestano manipulira onima koji su na koncertu bili i da ih se prokazuje, dugoročno je za Hrvatsku blagotvornije da se hitno objelodani otkud dolazi nova hajka na hrvatski narod i hrvatsku državu i s kojim se to motivima događa. Čim su se u domaće, a onda i u strane medije i agencije probila tumačenja huškača da se na zagrebačkom hipodromu dogodilo nešto ideološki kontroverzno – unatoč tomu što su ljudi mirno pjevali i bili radosni što su zajedno – još se jednom potvrdilo da je za Hrvatsku daleko veći sigurnosni problem suočiti se s onim malobrojnima, ali glasnima koji ju ne vole nego sa 500 tisuća okupljenih koji ju vole. Račun je ispostavljen pa je vrijeme da se razotkrije krčmar. Iako nažalost ponovno prijete goleme duhovne i materijalne posljedice, utješno je da će ih narod izdržati – jer je ukorijenjen u Bogu.

Branimir Stanić
Glas Koncila