Merz između čekića i nakovnja

Od novoga njemačkog kancelara Friedricha Merza i Njemačka i Europa očekivale su vodstvo u teškim vremenima. Odbivši potvrditi njegovo imenovanje u Bundestagu u prvome krugu glasovanja, ‘njegova‘ vladajuća koalicija CDU/CSU – SPD vezala mu je ruke i prije početka mandata. Zbog tajnosti glasovanja ostaje nepoznato kojih mu je to osamnaestero članova dogovorene vladajuće koalicije uskratilo glasove. No poslali su poruku spremnosti na neposluh novoj vladi, oslabivši u startu Merzovu političku moć. U ponovljenome glasovanju izabran je za kancelara, no pratit će ga poniženje prvoga kruga.

Vrhunac dvodesetljetnog procesa

Umjesto novog vođe koji je posjetima Parizu, Varšavi i Bruxellesu planirao odmah poslati snažnu poruku nove njemačke proeuropske politike koja će obnoviti vajmarski obrambeno-politički trokut Njemačka – Francuska – Poljska i unijeti novu dinamiku u razvoj EU, u nastupne je posjete stigao poniženi kancelar upitne moći i roka trajanja. Među njegovim vanjskopolitičkim prioritetima (i dalje) je snaženje njemačke pozicije u Europi, jačanje europske obrambene moći u sklopu NATO-a, neupitna predanost transatlantskoj suradnji, nastavak potpore Ukrajini.

Kad je o Njemačkoj riječ, u prvom je planu snaženje gospodarstva, napuštanje radikalno zelenih politika i nadasve zaustavljanje nekontroliranih ilegalnih imigracija. Dakle, riječ je politici koja bi nakon napuštanja projekta globalističkog liberalizma očekivano trebala postati novi njemački i europski mainstream i koja bi omogućila resetiranje Njemačke i Europe bez drastičnih potresa i kaosa.

Zbog čega je onda tih osamnaestero neposlušnih u prvome krugu imalo potrebu poniziti ga i priprijetiti Njemačkoj ozbiljnom političkom krizom? Merzovo sramoćenje u Bundestagu samo je vrhunac (ili posljednja epizoda) procesa koji u različitim oblicima traje već dvadesetak godina: otkako ga je tada nova čelnica CDU-a Angela Merkel praktički protjerala iz politike – usprkos tomu (ili upravo zato) što je slovio kao predestinirani nasljednik Helmuta Kohla. No nije posrijedi samo trajna osobna nesnošljivost, riječ je i o dvama posve različitim političkim profilima: Merz je konzervativac proameričke orijentacije, Merkel će ostati upamćena po tome što je Njemačku i Europu učinila energetski ovisnima o Rusiji. Prekidajući uspješnu karijeru u svijetu financija, Merz se odlučio vratiti u politiku nakon što je Merkel najavila povlačenje. Vratio se kao oštar kritičar njezine imigrantske politike, kriveći je za uspon AfD-a i kao kritičar radikalnih zelenih politika. Merkel ga je dvaput zaustavila u utrci za šefa stranke namećući svoje pulene i jednom u pokušaju kandidature za kancelara.

‘Balvani‘ na svakom koraku

Politički razvoj pokazao je da je Merz imao pravo, ali Merkel je ostavila duboko nasljeđe, uključujući ono u njemačkoj dubokoj državi. Gotovo je naučila Njemačku da može funkcionirati bez izbora. Ili barem bez obzira na izborne rezultate. Merzov projekt promjena za tu je (neizabranu) strukturu moći postao problem. Problem gubitka moći. Zato se susreće s ‘balvanima‘ na svakom koraku. Samo nekoliko najočitijih: najprije je optužen da bi mogao surađivati s krajnje desnim AfD-om. Zatim su ga natjerali da se unaprijed odrekne te suradnje.

U oba slučaja padao mu je predizborni rejting. U iznuđenoj koaliciji s SPD-om, velikim gubitnikom izbora, morao se odreći zahtjeva za financijsku disciplinu i pristati na nova zaduživanja, a zbog jednokratne potpore Zelenih morao je uključiti dio njihovih politika. Stavljen je, zapravo, između čekića i nakovnja. Čekić je AfD, koji je u međuvremenu postao vodeća stranka u državi, a nakovanj stara struktura Angele Merkel. Kao šlag na tortu došao je zahtjev njemačke unutarnje kontraobavještajne službe (BfV-a) da se AfD, nakon što je postao vodeća stranka u državi, proglasi ‘dokazano ekstremističkom organizacijom‘ (!).

Ne ulazeći u meritum spora, u državi s demokracijom​ koja funkcionira takav BfV bio bi raspušten – jer ili nije uspio zaštititi državu od ‘dokazano ekstremističke organizacije‘ dok ona nije narasla do prve stranke u državi ili se bavi nedopustivim političkim manipulacijama. No novi kancelar u tome je nemoćan. Trumpova mu administracija ne pomaže otvorenom potporom AfD-u iako su njezine dijagnoze o manjkavoj njemačkoj demokraciji u osnovi točne. U takvim okolnostima kancelar Merz ima dva loša izbora: odreći se svoga programa ili se pomiriti s kratkotrajnim mandatom. Glasine da bi se Angela Merkel željela vratiti kao spasiteljica možda i nisu sasvim bez osnova.

Višnja Starešina
Lider