Hrvatski mediji o studentskim prosvjedima u Srbiji

Hrvatski su mediji s „neuobičajenom“ pozornošću pratili događanja u Srbiji vezana uz studentske prosvjede. Ključni povod za prosvjede i blokade, koji traju od studenoga 2024., jest tragičan događaj u Novom Sadu, točnije urušavanje nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u kojem je život izgubilo 15 osoba. U trenutcima kada se nisu stišale emocije nakon što je tada s 14 godina, dječak K. K., 3. svibnja 2023. počinio masovno ubojstvo u beogradskoj osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ kao maloljetnik, koji je iz očeva pištolja ubio devetero školskih kolega i zaštitara, Srbiju je pogodila nova tragedija poslije koje su studenti u Srbiji – nakon što se politička i druga opozicija u Srbija bavila međusobnim svađama i strančarenjima – preuzeli stvar u svoje ruke. Oni su blokirali više od 60 fakulteta širom Srbije zahtijevajući odgovornost za stradanje 15 ljudi u urušavanju betonske nadstrešnice Željezničke stanice u Novom Sadu. I ono što je znakovito, vele da istupaju u ime svojih roditelja, susjeda, radnika, baka i djedova kojima je aktualni režim utjerao strah u kosti.

Potpora hrvatske estrade

Danima se u Hrvatskoj sa svih mogućih portala i TV-a govorilo kako su studenti u Srbiji najavili veliki prosvjed u Beogradu za 15. ožujka. Nakon višemjesečnih blokada fakulteta i prosvjeda diljem zemlje, sada spremaju najveće okupljanje. Glavni je cilj, kako ističu, nastavak dugotrajne borbe za pravdu, slobodu i istinu, ali isključivo mirnim putem. Organizatori naglašavaju da je prosvjed 15. ožujka samo dio njihove kontinuirane borbe koja će trajati sve dok se njihovi zahtjevi ne ispune. Ističu kako žele pokazati da se snagom volje i zajedništva, bez nasilja, može boriti za bolje sutra.

Među poznatim osobama iz Hrvatske koji su bili na prosvjedu navode se voditeljica Ida Prester, glumac Ammar Mešić, a potporu studentima s hrvatske estrade dali su putem društvenih mreža Josipa Lisac, Luka Nižetić, Jelena Rozga, Nina Badrić, Albina Grčić, Baby Lasagna, Barbara Matić, Sara Jo i dr. Svi su oni podržali onu osnovnu poruku koju su studenti iz Srbije slali preko društvenih mreža ili preko rijetkih TV intervjua (Gotovo su svi mediji u Srbiji pod državnim -Vučićevim nadzorom), koja bi se mogla sažeti u moto: ako studenti uspiju razbiti višegodišnje ozračje straha i Vučićeve mafijaške politike, ako svi zajedno stanu jedni uz druge, čuvajući jedni drugima leđa, režim će morati odstupiti. Iako Bruxelles već dugi niz godina pregovara sa Srbijom o pristupanju EU-u i donira im enormne količine novce za razne reforme, državni mediji u Srbiji demoniziraju EU i sprječavaju reforme koje traži Zapad optužujući ih stalno za neke urote. Europska unija (EU) očekuje od srpskih vlasti da osiguraju da se sloboda medija i sloboda javnih istupa nesmetano ostvaruju u ovoj zemlji, navela je nedavno Europska komisija prateći medijske slobode u svezi sa studentskim prosvjedima i medijskim blokadama tih prosvjeda.

Mržnja pada na glavu onoga koji mrzi

U danima nakon prosvjeda Vučićeva vladajuća struktura, ponukana vlastitim demonima i strahovima, očekuje – kako je javno izjavio Vučić – da će organizatori „sve baciti na jednu kartu“ i „nasiljem pokušati da urade nešto“. S drugo strane sada gledamo snimke osoba zamaskiranih u crne kapuljače (plaćene huligane) koji su studente zasuli kamenjem i navodnu uporabu „zvučnoga topa“ kako bi se izazvala panika i stampedo u kojem je mogao stradati velik broj osoba s obzirom na golem broj prosvjednika. Očito je u tom svom strahu i nečistoj savjesti u nedužnim mladim ljudima vidio fantomskoga neprijatelja kojega je trebalo svim sredstvima ukloniti, kako bi se iznova spasilo „ugroženo srpstvo“. Događa su tu jedna kobna inverzija, jedan metafizički obrat u smislu kojega Vučićevi pobornici nisu nikako svjesni. Desetak i više godina od kad je preuzeo apsolutnu kontrolu nad svim društvenim zbivanjima Srbije, Vučić je u javni prostor ubacivao prokušane arhetipove iz vremena bivše Jugoslavije i miloševićevskoga barbarizma. Riječ je o traumatičnim temama vezanim uz stradanja srpskoga naroda pri čemu je svako malo upućena otrovna strjelica prema Hrvatskoj u smislu crnoga jasenovačkoga mita, ustašluka i Domovinskoga rata te Oluje kao najvećega srpskoga pogroma. Rade se komemoracije, organiziraju se izložbe ili inscenirani pokušaji posjeta Jasenovcu gdje „krvoločni“ Hrvati ne dopuštaju predsjedniku Vučiću da tobože iskaže svoj pijetet žrtvama logora, snimaju se monstruozni i fabricirani filmovi kruna kojih je bio film Dara iz Jasenovca. U tom su se filmu bez imao srama iznova pred javnost Srbije prezentirale slike ustaša koji kolju srpsku djecu i demonizira Katolička crkva i njezini službenici i sl. Je li to bilo svjesno iznova zazivanje kulta osveta i krvoprolića, jesu li time tisuće ljudi osjetile mržnju i prijezir prema ustašama i hrvatskomu narodu iz kojeg je to proizišlo? Međutim, kada su Hrvati slavili Oluju kao dan konačnoga oslobođenja i kraja rata, kada su tražili dokumentaciju JNA da pronađu svoje ubijene i nestale, kada su stotine hrvatskih zatočenika više logora na teritoriju Srbije pokušali posjetiti ta mjesta stradanja, mučenja i smrti, kada se tražilo suđenje ratnim zločincima koji su okrvavili ruke u Hrvatskoj, državni vrh Srbije to je okarakterizirao kao provokacije i povratak ustaštva. Vraća li se sada ta mržnja i ismijavanje hrvatskoga naroda pred lica onih koji su je generirali?

Proročanstvo jednoga muftije

U jednom gostovanju na RTS-u pokojni muftija Mešihata Islamske zajednice za Sandžak i Srbiju Muamer Zukorlić, glasom vapijućega u pustinji upozorio je srbijansku javnost da prestanu optužbama i lažima braniti svoje zločince, da prestanu u javne emisije dovoditi osuđene ratne zločine, čak ih dovoditi u škole da se obraćaju djeci i mladima jer će time stvoriti u svojoj zemlji, među svojim narodom narativ da je zlo normalno, da se isplati biti ratni zločinac, ubojica, nasilnik. Zaključivši kako mržnje ubija onoga tko ju nosi u srcu zamolio je obnašatelje vlasti da prestanu s tom praksom jer će doći u situaciju da će ih vlastita djeca napadati.

Povijesne reminiscencije nasilja

Epilog svega potonjega očekivali smo u jednoj cjelovitoj analizi trenutačnoga stanja i nekih povijesnih reminiscencija vezanih uz ovo stanje u Srbiji s refleksijama na Hrvatsku. Primjerice spominjanje događaja vezanoga uz Prosinačke žrtve od 5. prosinca 1918. koji označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovijedi komesara zagrebačke policije Grge Angjelinovića nad pripadnicima Kr. hrvatskoga domobranstva koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda. To je bila reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjega djelovanja Hrvatskoga domobranstva i početak progona svih protivnika novostvorene kraljevine. Poginulo je 13, a ranjeno 17 ljudi. Ili tragičnih događaja gušenja Hrvatskoga proljeća i uhićenja tisuća studenta kojima je vlast nasilno prekinula mladost i studije otjeravši ih u Lepoglavu ili van u emigraciju.

Dodirnih točaka ovim događajima također imamo u potresnim izgredima na utakmici Dinamo – Crvena zvezda zbog kojih utakmica nije odigrana između zagrebačkoga Dinama i beogradske Crvene zvezde 13. svibnja 1990. Dok je, skupina gostiju izgrednika iz Srbije, okićenih crveno-bijelim šalovima, lomila stolce i kamene blokove, čak i zapalila vatru na južnoj tribini maksimirskoga stadiona gađajući domaće navijače, policajci su sve to mirno promatrali bez ikakve reakcije i bez ikakva upozorenja. No zato se cijeli kordon svom silinom „željezne ruke“, vodotopovima i suzavcem, sručio na Dinamove navijače koji su, promatrajući nesmetano bacanje kamenja i uništavanje njihova stadiona, pokušali uvesti red umjesto inertne policije. Upravo su problem dvostrukih mjerila i selektivna akcija tijela sigurnosti izazvali bijes i zgražanje navijača, a i običnih nogometnih poklonika, pa stoga taj 13. svibnja 1990. i danas pamtimo kao otpor tadašnjemu sustavu.

Blasfemija jednoga članka

Međutim, čitajući hrvatski tisak, ništa od sličnoga nismo vidjeli. Dapače, novinar Jutarnjega lista Robert Bajruši pišući o stanju u Srbiji u članku „Ima jedna država koja je Hrvatskoj puno važnija od Srbije, a njezin je lider i veća opasnost od Vučića“ navodi (vjerovali ili ne): „U političkom smislu današnja Srbija je tamo gdje se Hrvatska nalazila prije tri desetljeća“. I tu ne staje. Zapravo, navodi nešto što je teško opisati pristojnim rječnikom. Pokušavajući uprizoriti aktualni režim u Srbiji Bajruši piše kako se: „Vučićev režim i stil vladanja ne razlikuje od načina kako Tayyip Erdoğan vodi Tursku. Odnosno, postoji razlika - Erdoğan je opoziciji priznao pobjede u Istanbulu i Ankari, dok Vučić srbijanskoj oporbi nije dopustio da na izborima preuzme Beograd. U tome je slijedio Franju Tuđmana, koji sredinom devedesetih nije dopustio da opozicija preuzme Zagreb unatoč tome što je uvjerljivo pobijedila.“

Tu smo došli, hrvatski narode. Pravedna i gandijevska borba beogradskih studenta po njegovu shvaćanju zapravo je pokušaj svrgavanja s vlasti Vučića koji je sličan (isti) Franji Tuđmanu. Ljudi, je li ovo moguće, zavapio bi naš stari reporter. Novinar kao da poručuje: Mi smo maknuli Tuđmana, sad vi maknite Vučića i „tekovine BRATSTVA I JEDINSTVA“ mogu se nastaviti tamo gdje ih je Tuđman prekinuo, a Vučić podržao? Koliko tragedije, laži, prijevare i gnusobe ima u ovome, procijenite sami.

Mirko Ćosić