Iz svijeta helsinških načela u svijet najgrublje realpolitike

Došavši u Saudijsku Arabiju na pregovore o mogućem završetku rusko-ukrajinskog rata, američki državni tajnik Marco Rubio vrlo je izravno poručio da će Ukrajina u zamjenu za mir morati prepustiti dio svojeg teritorija Rusiji. Prije samo godinu dana ta bi poruka izazvala sablazan i jednoglasnu osudu.

Naime, svi su se pozivali na odredbe Helsinške deklaracije iz 1975. u kojoj stoji da se granice ne mogu mijenjati silom i političke mantre da mir mora biti pravedan, a agresor ne smije biti nagrađen. Gotovo istodobno državni tajnik Rubio poslao je oštru poruku voždu Republike Srpske Miloradu Dodiku da svojim postupcima potkopava institucije BiH i ugrožava njezinu stabilnost i sigurnost te pozvao političke lidere u BiH da se pridruže SAD-u u zaustavljanju toga ‘opasnog i destabilizirajućeg ponašanja‘ obećavši kako ne će dopustiti izbijanje još jednog sukoba u Europi. A na suradnju je pozvao i američke ‘partnere u regiji‘. U tome se mogu prije svega prepoznati Srbija i Hrvatska, premda u različitim ulogama.

Između redaka srbijanski je predsjednik Vučić, koji velike nade polaže u Trumpovu administraciju, mogao iščitati upozorenje da drži ruke dalje od BiH i od Dodika te da ne pokušava iskoristiti rusko-američke pregovore za daljnju destrukciju državnosti BiH. Sukreatori hrvatske vanjske politike Plenković i Milanović mogli bi to pak iščitati kao priliku da Hrvatska kao članica NATO-a preuzme aktivniju konstruktivnu ulogu u stabilizaciji BiH, ali i da, u slučaju potrebe, drže predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića podalje od savezništva s Dodikom. Svi koji su sada zabrinuti zbog mogućega američkog obrambenog povlačenja iz Europe imaju pak argument više da na te najave gledaju kao na taktički manevar uoči američko-ruskih pregovora koji će definirati nove sfere utjecaja u Europi i na Bliskom istoku, u njihovim novim granicama.

Povratak u grubu realpolitiku

Poruka Ukrajincima o prepuštanju dijela teritorija vraća nas iz svijeta helsinških načela u svijet najgrublje realpolitike: koliko sile, toliko prava. A poruka Dodiku podsjetnik je na latinsku izreku ‘što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu‘, koja također uvelike definira svijet realpolitike. Sporazum o kraju rusko-ukrajinskog rata, ma kada se dogodio i ma kako izgledao, nužno će značiti kraj tzv. helsinškog poretka na rubovima Europe, jer jednostavno nije izgledno da ukrajinska vojska, ili itko drugi, uzme Putinu Krim, koji je sjedište ruske crnomorske flote, ili okupirane i etnički očišćene dijelove Donecka i Luhanska. No helsinški poredak neće biti pogažen eventualnim mirovnim dogovorom, nego je bio pogažen Putinovom agresijom. A i više puta prije toga.

U jeku hladnog rata, kada su SAD i tadašnji Sovjetski Savez dogovarali Helsinšku deklaraciju (1973. – 1975.) kako bi smanjili međusobne tenzije, turska je vojska pokrenula invaziju na Cipar i okupirala sjeverni dio otoka. Cipar je do danas ostao podijeljen, sa zaleđenim sukobom između dviju članica NATO-a – Turske i Grčke. Helsinška deklaracija nije spriječila krvavi raspad bivše Jugoslavije, ali je Hrvatska (sa Slovenijom i poslije BiH), pozvavši se na njezine odredbe o pravu naroda na samoodređenje, ostvarila pravo na državu.

No Helsinška deklaracija i sve prateće rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a nisu Hrvatskoj mogle vratiti okupirani teritorij. Cijeli mirovni proces nakon raspada bivše Jugoslavije bio je, zapravo, balansiranje između načela nepovrjedivosti granica i prava naroda na samoodređenje, pri čemu je vrhovni arbitar naposljetku ipak bila snaga hrvatske vojske i snaga strateškog partnera (SAD-a). Helsinška deklaracija bila je vrlo korisna kao okvir za mirno razdruživanje Čehoslovačke i bivšega Sovjetskog Saveza, za poštovanje granica srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država dogovorenih nakon završetka Drugoga svjetskog rata...

Nije pravedno, ali...

Nakon što je helsinški poredak na rubovima Europe pregažen Putinovim tenkovima u Ukrajini, a Ukrajina nije uspjela obraniti svoj teritorij, SAD i Rusija pokušat će postići novi dogovor o sferama utjecaja (a ponegdje i granica) na istoku Europe i u njezinu bliskoistočnom predvorju, dogovor na kojem će se razvijati novi koncept europske obrane. Uz Ukrajinu bit će još država koje će morati progutati gorke pilule ostanka u ruskoj sferi, poput Gruzije, možda Moldavije...

Nije to pravedno, kao što nijedan mirovni sporazum nije pravedan. No važno je da u užoj, integriranoj Europi (EU, NATO) načelo nepovrjedivosti granica ostane očuvano. I da su mogući ‘volovi‘ u pravome trenutku dobili primjereno upozorenje.

Višnja Starešina
Lider