Ne pada snijeg da pokrije brijeg

„Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim
---------------------------------------------------
I… gutam svoju bol“ (S. S. Kranjčević)

Tako je veliki Kranjčević još u 19. stoljeću započeo svoju poznatu pjesmu „Moj dom“. Ako se išta promijenilo do danas, bol se nije promijenila, ona je ostala trajni osjećaj kod mnogih Hrvata. Tu hrvatsku bol danomice ćutim. Izišli smo iz ropstva u slobodu, a svakodnevno možemo čuti: „Bolje nam je bilo“.

Slično su, opet u Kranjčevićevoj pjesmi, Židovi mrmljali hodeći kroz pustinju iz ropstva egipatskoga:

„I zato si nas vuko pustarom… da panemo na hladna ognjišta…“

A kroz pustaru mora proći svatko, pojedinac i narod, da bi došao u slobodu.

A u Hrvatskoj stalno slušamo: „Bolje nam je bilo“.

Kad je to bilo bolje i što je to bilo bolje?

Ali za tu vrstu nostalgije nisu nam drugi krivi. Krivci su u hrvatskim redovima.

Opet se Hrvati boje, opet šute, opet nam se nameće krivnja. Bojimo se biti svoji. Drugi imaju pravo na to, a mi se bojimo tražiti za se ono na što svi drugi imaju prirodno pravo.

U svojoj naivnosti vjerovao sam da će Sabor biti mjesto gdje će se braniti naši interesi, kad tamo, vrli sabornici ukinuše Saboru atribut državni, jer eto, to drugima smeta, pa neka se zna da mi nismo država Hrvatska nego nekakva nedefinirana regija, „region“.

U svojoj naivnosti vjerovao sam da će Sabor biti mjesto gdje će se različite stranke boriti tko će više i bolje raditi za Hrvatsku, a dogodilo se da se stranke bave sobom i svojim mutnim i plitkim interesima.

Nadao sam se da naša „ljevica“ i „desnica“ mogu biti jednako domoljubne. Vjerovao sam da „desni“ moraju biti socijalno osjetljivi, a „ljevica“ jednako nacionalna i domoljubna kao i tzv. „desnica“.

Ponekad mi se čini da je jednima i drugima netko pobrkao jezike kao i graditeljima kule babilonske pa se ne mogu uskladiti i razumjeti. Napuhani ego ne dopušta da jedni druge čuju, razumiju i prihvaćaju.

Zašto je to tako? Samo nebo zna.

Žalosno! A mjesta ima za sve istinske graditelje!

Moguće da sam malo naivan, ali znam da je dobro suočiti različita mišljenja i motrišta da bi se vidjelo bolje, dublje, cjelovitije. Ali, pored ovih naših isključivaca nitko ništa ne će vidjeti doli propasti sviju nas. Tražim i očekujem zrnca mudrosti, a nalazim jadno i jalovo mudrovanje.

I što su saborski zastupnici formalno školovaniji i okićeniji titulama, to je praznog i poraznog verbalizma više. U doslovnom i prenesenom značenju pretvorili su se u žalosna lupetala. (Jedni lupaju pločicama za „ispravak netočnog navoda“, drugi riječima.)

Kad se u Saboru pojavilo više žena, očekivao sam više ljepote i konstruktivnosti, a dočekao ostvarenje stihova iz svog davnog školovanja: „Mlada partizanka pušku nosila, mlada partizanka bombe bacala…“

To mi je prva asocijacija dok slušam današnje afežeovke.

„Lijeve“ i „desne“ dobro oslikava slika kokoši ili pijetla dok zimi stoje na jednoj nozi. Ni jedni ni drugi ne mogu s mjesta jer za hod trebaju dvije noge. Tako jadno stojimo u mjestu, a mogli smo napraviti pravi hrvatski korak. A nismo ga napravili!

Dvije-tri riječi o „desnima“: Osobno su mi bliske ideje Oca Domovine. Popriličit je broj strančica koje se time diče. U Saboru ih je zanemariv broj jer, koliko ima pravaških stranaka, toliko mora biti predsjednika. Jedan s drugim ne može. A onda lamentiraju što nam se u sve važne institucije uvališe jugofili. Ima li išta jadnije od naše „desnice“? Predlažem da za zajedničko ime uzmu HRD (Hrvatska razjedinjena desnica).

O „lijevima“ ukratko: Kad mi je uoči prvih višestranačkih izbora došla u ruke knjiga s programima svih tadašnjih stranaka, s velikom sam znatiželjom čitao program stranke SKH-SDP. Većinu toga i danas potpisujem, ali sve su rekli u jednoj od zadnjih točaka, a to je da se zalažu za očuvanje Jugoslavije. Meni više nisu trebali govoriti. Toga se nisu odrekli do dana današnjega. Uostalom, „lijevi“ nisu socijalniji od drugih. Nisu oni socijalni, oni su socijalistički, komunistički, jugoslavenski, sovjetski, vražji…, samo nisu hrvatski. Pitajte ih tko i što im je bliže, Tuđman ili Tito, Hrvatska ili Jugoslavija. Ne trebate dvojiti. Odgovor je poznat. Čuli smo ih i u sabornici više puta kako na Bleiburgu nisu obavili posao do kraja.

Uostalom, Tuđman, Tomac, Bobetko i mnogi drugi dolaze s „ljevice“, ali to nisu njihovi. Spomenuti i ini su u jednom trenutku shvatili svoje zablude i otkrili u sebi Hrvatsku i zato „lijevima“ smetaju. Ne smetaju njima njihove mane, koje svi imamo, njima smeta Hrvatska. Da je i bolja i uređenija, smetala bi im jer nije njihova. Nikad ju nisu sanjali.

Pokazuju se proročki Nazorovi stihovi:

„Al' nas vazda mora boljeti i peći

Što smo sami krivi jadu i nesreći.“

Tješi me spoznaja da nitko i ništa nije zauvijek:

 „Na tom svijetu stalna samo mijena jest.“ (Preradović)

Ili ona Gundulićeva:

„Kolo od sreće uokoli

vrteći se ne pristaje…“

Tako se nadam da će se jedne zore Hrvatska uspraviti, prohodati, na svoje noge osoviti.

A nitko se od ljudi ne može skriti u riječima. Prije ili poslije svi i sve postane vidljivo pa shvatiš koji i otkud vjetrovi pušu.

A stara mudrost kaže:

„Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvijer pokaže svoj trag.“

Šimun Čagalj