Polemika koja je obilježila 2023. godinu

Zanimljiv sukob dogodio se jesenas na književnoj ljevici u Hrvatskoj, ali nisam zamijetio da ga je itko okrstio sukobom na književnoj ljevici, kako se to u digitalnoj epohi voli reći, 2.0. No upravo u tom sukobu — kroz ono po čemu jest, ali i ono po čemu nije nalik izvornom sukobu na književnoj ljevici iz Krležinih vremena — ogleda se nekoliko važnih lekcija za književnost, pa i ljevicu u Hrvatskoj danas.

Zaplet, vrhunac i rasplet

Počelo je reakcijama na tribinu održanu na riječkome književnom festivalu vRIsak, posvećenu novijim hrvatskim romanima koji tematiziraju odnos starijeg muškarca i mlađe žene, a na kojoj su kao autori gostovali Zoran Ferić (Dok prelaziš rijeku, 2022) i Dora Šustić (Psi, 2022), dok su tribinu moderirali Vid Barić i Nikola Petković. Ubrzo nakon održavanja tribine, na nizu specijaliziranih portala, u seriji tekstova čiji su se naslovi simpatično nadovezivali jedan na knjigedrugi — Vrisak hrvatskih feminista (Dunja Matić, Vox Feminae), Spisak hrvatskih feministica (Vid Barić, ArtKvart), Stisak hrvatskih kancelistica (Lana Pukanić, Krilo) — započela je bogata polemika koja se potom prelila i u mainstream, od Jutarnjeg do Večernjeg lista. Ključno je pitanje oko kojeg se rasprava vodila bilo jesu li muški sudionici tribine (pod)svjesno manifestirali seksizam spram književne im kolegice Dore Šustić, i žena u književnosti i izvan književnosti općenito. Sve detalje nema potrebe spominjati; tko je zainteresiran, zna ih napamet, a koga ovaj osvrt zainteresira, lako će ih naći.

Polemika je započela Barićevim odgovorom Dunji Matić s tezom da feministička kritika nad sudionike tribine priziva „kulturu otkazivanja“. Dalje se moglo čitati štošta, od gotovo ritualizirane samokritike muških ideoloških suputnika feminističke struje u polemici, preko revolucionarnih zahtjeva nalik onima ruskih futurista otprije stotinu godina za prevrednovanjem cjelokupne hrvatske književnosti, sve do ponekoga razumskog argumenta oko kojeg bi se i jedna i druga (i treća) strana mogle složiti — Marija Dejanović je, primjerice, u Jutarnjem listu napisala: „Ne želimo patrijarhalnu kulturu niti kulturu otkazivanja. Želimo kulturu ravnopravnosti i međusobnog poštovanja. Kulturu u kojoj muški autori mare za to kako njihovo ponašanje djeluje na njihove kolegice — ne iz straha od potencijalnih posljedica, nego iz osjećaja empatije i poštovanja — iz uvažavanja našeg ljudskog dostojanstva.“

Dramatski vrhunac događa se javnim Ferićevim i Petkovićevim samoposipanjem pepelom, a rasprava se nakon toga vratila u specijalizirane medije te potom, uz poneki post scriptum, okopnjela.

Književni aspekt

U supstancijalnom smislu, kritika Ferića i njegovih subesjednika u ovom je slučaju bila opravdana, jer na tribini je doista izrečeno štošta degutantnog, a cjelokupna atmosfera prožeta je — eto novotvorenice za kojom zbog ovakvih događaja ima potrebe — susramljem. No prava kritika kojoj treba podvrgnuti Ferića i mnoge druge medijski obljubljene i nagradama ovjenčane hrvatske književnike nije primarno feministička, nego jednostavno književna. Razlog zašto Feriću i brojnim drugim sličnim autorima ne treba poklanjati previše pozornosti manje je ideološki, a više umjetnički. Ferić je u književnosti, naime, nedostatno kvalitetan autor za status koji ima u javnosti (iako mu je, deklparadoksalno, upravo ovaj roman zbog veće poetske razigranosti negoli je ranije bio slučaj kvalitetniji od glavnine prethodnih djela).

Kao što je nedavno za Vijenac napisao Boris Beck, glavnina hrvatskoga književnog establišmenta u dosadašnjem tijeku 21. stoljeća živi ne odstupajući — svjesno ili ne — od manifesta britanskih Novih puritanaca s početka tisućljeća, poput „Vjerujemo u tekstualnu jednostavnost“, „U ime jasnoće pridajemo važnost vremenskoj pravocrtnosti“ ili „Vjerujemo u gramatičku jednostavnost“, držeći se pak „vjernih prikaza sadašnjosti“ kao da im život ovisi o tome. „To je sva literatura zadnjih četvrt stoljeća“, piše Beck, „i nema nikoga s našeg Parnasa, od Ferića, Perišića i Radakovića, do Popovića, Glamuzine i Karakaša koji nije prisegnuo na taj manifest“ (Hannah i njezine hrvatske sestre).

Ono što je, dakle, u ovom slučaju bitno ustanoviti jest da je glavna struja medijski promicane suvremene hrvatske književnosti, koju bismo (u klupku sa spomenutim srednjostrujaškim medijima i ponekim izdavačima) mogli prozvati i hrvatskim književnim establišmentom, uglavnom loša. „Kultura otkazivanja“ za navedene književnike i nije potrebna, jer su ih čitatelji već uvelike „otkazali“. To nam nešto govori i o statusu književnosti u našemu vremenu, jer dok su nekoć književne polemike utjecale na politiku i time na čitavo društvo, one danas — kao i književnost sama — umnogome ostaju u zapećku. Razlozi nisu samo u pojavi novih medija i novih oblika zabave, kao ni u tobože lošim hrvatskim čitateljima za koje se smatra da ne znaju dovoljno dobro čitati, nego i u onim slavljenim hrvatskim piscima koji ne znaju dovoljno dobro pisati.

Ljevica protiv ljevice

No do ove polemike nije došlo iz književnih, ili barem iz primarno književnih razloga. Sukob između sudionika tribine i feminističkih autorica (i ponekog autora) ponajprije je politički, pa tek onda poetički. Gledano izvan lijeve struje, sukob je zasigurno uvjetovan i ponekim izvanjskim faktorima. Kolač se smanjio, uzvanici na gozbi umnožili, dogodile su se i neke nove revolucije — i eto nam novog raskola na ljevici. Kako bi se mogli definirati akteri ovog sukoba? Optuženi trojac vrijednosno pripada starijem tipu liberalne ljevice, u moralnom smislu uglavnom visoko individualističke (koja je samim time na rubu amoralnosti), dok su njihove tužiteljice dijelom prilično kolektivističkog, k tome i moralističkog Krležapuritanizma nove, progresivne ljevice, koji se od lijevog individualizma razlikuje po tome što zagovara univerzalnu, a ne partikularnu etiku, a od onoga desnog po tome što univerzalna etika za nju nije fiksirana niti proizlazi iz nekog čovjeku nadređena entiteta, nego je fluidna i proistječe iz sama čovjeka.

Čitav slučaj zanimljiv je jer predstavlja refleksiju mitskog sukoba na književnoj ljevici sredinom i potkraj 1930-ih u Kraljevini Jugoslaviji, u kojemu su se s jedne strane našli Miroslav Krleža i njegovi sljedbenici, uglavnom okupljeni oko časopisa Pečat, a s druge strane partijski tvrdolinijaši poput Milovana Đilasa i drugih inženjera duša — ili, uostalom, na marginama rasprave, u svojstvu nimalo neutralna, staljinistički opredijeljena moderatora i ujedno arbitra, Josipa Broza. Sukus rasprave tada je bio — a djelomice je i sada — u pitanjima književne slobode. Jedna strana tako danas u određenoj mjeri književnima pretpostavlja etičke kriterije, dok se druga poziva na književnosti svojstvenu autorsku slobodu. U Krležino doba raspored argumenata bio je vrlo sličan: s jedne strane staljinistički prvaci socrealizma koji su književnoj slobodi pretpostavljali ideološku čistoću i doktrinarnu jasnoću; s druge strane, Krležin i ini glasovi koji su zagovarali stvaralačku autonomiju.

No u ovoj raspravi postoje dva za ljevicu teško rješiva problema. Prvi je što su, zapravo, obje strane socrealističke — ako je feministička kritika koja proziva Ferića i druge socrealistička na onaj način na koji su nekadašnji socrealistički prvaci Krležu željeli podvrgnuti onodobnoj „kulturi otkazivanja“, tada je ta ista Ferićeva strana — koje je on više prigodni simbol nego prikladna personifikacija — socrealistička po tome što socrealizam nasljeduje stilski, kroz politički intoniranu stvarnosnost. Ideološki pravovjerci socrealizam, dakle, baštine politički, a prvaci stvarnosnoga hrvatskog književnog establišmenta baštine ga poetički. Pa iako je sada — manje zahvaljujući argumentima, a više smjeni generacija u hrvatskoj kulturi i medijima te novim odnosima moći na ljevici — pobjedu odnijela feministička struja, obje su te strane dugoročno gubitničke, jer književnost se ne može ukrotiti; kako politički, tako niti poetički. Ako je to prvi problem, koji je onda drugi? Vrlo jednostavno — što ovdje nema Miroslava Krleže.

Matija Štahan
Vijenac

Ned, 14-04-2024, 01:22:12

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.