Promišljanja o narativnim obrascima religija

Kada bih, kao komparatist književnosti, sudio o svetim knjigama i pripadnim im štahanvjeroispovijedima, došao bih – vjerujem – do istog zaključka kao i kada bih bio komparatist religija te sudio o vjeroispovijedima i pripadnim im svetim knjigama.

Taj zaključak u drugom bi slučaju, ponešto spekulativnijem budući da po naobrazbi ipak nisam komparatist religija, glasio da je kršćanstvo, po pitanjima dobrog i istinitog, superiorno konkurentskim religijama. Kao komparatist književnosti dolazim do jednakog zaključka, ali – prepustim li se sputanosti strukovnim uzama – i s argumentom da je ono drugim religijama superiorno i po pitanju treće od glasovitih antičkih transcendentalija, naime: lijepog. Iako se tim putem, barem među kršćanskim apologetima, parafraziramo li Frosta (ili Krista), rjeđe korača, on je zacijelo jedan od glavnih intuitivnih razloga koji su tijekom povijesti ljude navodili na preobraćenje. Ovdje pritom, govoreći o lijepom, ne mislim na popratne pojave kršćanstva (poput ljepote gregorijanskih napjeva, crkvene arhitekture ili sakralne likovnosti), nego na kršćanstvo kao priču ili pripovijest, u onome smislu u kojemu je otac postmoderne Lyotard poglede na svijet, koje je vjerojatno najbolje široko definirati kao idejno-vrijednosne sustave vjerovanja, proglasio naracijama ili pričama iliti pripovijestima, kako „velikima“, tako i „malima“. Kao što je u tom vidu svaki idejno-vrijednosni sustav vjerovanja, bio on sveobuhvatan ili partikularan, u srži priča ili pripovijest, tako se i za kršćanstvo može reći – bilo ono istinito ili ne – da je ta religija, pored mnogočega drugoga što ona jest, istodobno i priča ili pripovijest.

Susret s događajem i s Osobom

„Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac“, piše Benedikt XVI, neizravno zastupajući tezu da se kršćanstvo potpunije negoli filozofijom ili ideologijom može pojmiti kao pripovijest, s protagonistom i središnjim događajem, to jest – glavnim sastavnicama književnosti. Pa iako je Eliot s prezirom odbacivao svođenje Biblije na književnost, ističući kako „oni koji govore o Bibliji kao ‘spomeniku engleske proze’ zapravo se dive Bibliji kao spomeniku nad grobom kršćanstva“, ovdje biblijanije riječ o književnokritičkoj afirmaciji svetopisamskih tekstova, prema čemu bi unutar kršćanstva trebalo izdvojiti Bibliju, a unutar nje pripovijesti na nekom sasvim određenom prijevodu nekog sasvim određenog jezika, što onda biva podložno divljenju, nego je ovdje, posve suprotno, riječ o ocjeni kršćanstva u najširem smislu riječi kao pripovijesti unutar koje postoje Biblija i njezine pripovijesti (koje na kršćanstvo u cjelini djeluju metatekstualno i autoreferencijalno). Pojednostavnjeno, kao nešto drugo u odnosu na priču ili pripovijest kršćanstvo nije moguće pojmiti, a samim time niti, kao što same te riječi i govore, ispripovijedati ili prepričati.

Da je kršćanstvo u srži pripovijest, to smo u nekim uobličenjima čuli i prije. Frazerova Zlatna grana pokušala je dokazati da je kršćanstvo tek još jedna, ni po čemu supstancijalno drukčija, od mnogih izvedenica iz kultova plodnosti, a izvještaji o Kristu tek varijacija teme božanstva koje umre a potom uskrsne, konceptualno nastalih po uzoru na cikluse vegetacije u vječnoj, kružnoj smjeni godišnjih doba. Girard je, međutim, pokazao da se istinska drukčijost kršćanstva krije upravo u toj njegovoj prividnoj sličnosti s mitovima o Dionizu, Ozirisu, Adonisu, Atisu i drugima. Dok antički mitovi opravdavaju žrtvovanje, kršćanstvo ga razobličuje kao protubožansku praksu, čega su vrhunac Kristova pojava, raspeće, smrt i uskrsnuće. Kršćanstvo je kao pripovijest superiorno mitovima jer preokreće ustaljene mitske obrasce naglavce: umjesto snažna, od čovjeka moćnijeg boga kojemu se nešto ponizno žrtvuje, Bog se u kršćanstvu sâm ponižava postajući čovjekom koji završava kao žrtva – i to ne žrtva ponuđena Stvoritelju, nego Njegovim stvorenjima. Kao što se Cervantesov Don Quijote od la Manche, izokrećući narativne obrasce viteških romana, smatra (po)najboljim romanom zapadne kulture, tako je i kršćanstvo, preokrećući narativne obrasce antičkih mitova, najbolja pripovijest u religijskoj ponudi.

Demistificiranje religija s pomoću pripovjednih elemenata

Iako same po sebi zadivljuju, kršćanstvu konkurentske religije u pripovjednom smislu moguće je demistificirati upravo s pomoću pripovjednih elemenata. Istodobno zaozbiljno i neozbiljno pokušat ću to oprimjeriti ključnim djelima moderne kršćanstvoknjiževnosti. Judaizam je, recimo, u pripovjednom smislu besprijekoran, kao i islam – ali nakon nekog vremena, jer Mesija uporno ne dolazi, počinje neodoljivo nalikovati U očekivanju Godota, dok islam u odnosu na kršćanstvo počinje sličiti na Šest lica traži autora. Budizam mi, usredotočen na vječno vraćanje istoga, u sjećanje priziva Stilske vježbe, dok me hinduizam, zasnivajući se na kružnoj politeističkoj kaotičnosti umiranja i reinkarnacije podsjeća na Finneganovo bdjenje. Temeljeći se na tajnom znanju za odabrane, no koje je satkano od potpunih besmislica, scijentologija pak oponaša Stolice. A kršćanstvo? Mnoga djela mogu ga sadržajno, tematski ili motivski oponašati, pa i u radikalno drukčijim kontekstima (recimo, Lewisove Kronike iz Narnije), ali pripovijest čiji glavni lik nije bog-tiranin nego Bogočovjek i Bogoljubav, iako se književnim metodama može (ne)svjesno imitirati, nije moguće, čak ni posve arbitrarno ili krajnje apstraktno, umjetnički obraditi tako da književni tekst strukturalno razotkriva njegove nedostatke. Beckett, Pirandello, Ionesco, Queneau i Joyce javljaju se u specifičnom povijesnom trenutku u kojemu, kako je to uočio Frye, ironijsko ponovno uranja u mitsko, što im omogućuje eksperimentiranje s pripovjednim obrascima koje nužno odlazi prema prije i drugdje naslućenim rješenjima, premda ne odveć zastupljenima u povijesti zapadne književnosti, poput cikličnosti umjesto teleologije, a zbog čega idejni krajolik književnosti 20. stoljeća počinje nalikovati na začahurene beletrističke varijacije na mitološke teme i nekršćanske religije. Sve to ne znači da, suprotstavljajući kršćanstvo autorima od Becketta do Queneaua, želim reći da su njihova djela nekvalitetna, već da ono što u kontekstu teatra apsurda može biti remek-djelo – nije nužno remek-djelo i u „žanru“ velikih pripovijesti!

Apologija Umberta Eca

Ako se, dakle, ono što se u teatru ispostavlja apsurdom, apsurdom ispostavlja i u onome iz čega teatar izvire, a to je kult iliti religija, kršćanstvo je na neki način, pretvorbom Boga u čovjeka a Sile u Ljubav, samo po sebi toliko apsurdno knjige– „Židovima sablazan, poganima ludost“ – da ga književnost apsurda ne može nadići. Ponajbolju apologiju kršćanstva kao pripovijesti ponudio je religijski nevjernik, a književni stručnjak Umberto Eco, koji je napisao kako je ljudski rod tijekom povijesti izmislio mnoštvo „pripovijesti“ kojima je želio objasniti vlastito postojanje, od kojih su neke bile „blještave“, neke „stravične“, a neke „patetično utješne“, diveći se što je čovjek u jednom trenutku dobio „snagu, religioznu, moralnu i poetsku, da zamisli model Krista, model univerzalne ljubavi, praštanja neprijateljima, Života ponuđena holokaustu radi spasenja drugih“, dodajući:

„Da sam slučajno kakav putnik što potječe iz nekih dalekih galaktika i da se nađem pred jednom vrstom koja je znala sebi predložiti ovakav model, krajnje bih se ponizno divio tolikoj teogonskoj energiji, i ocijenio bih tu vrstu bijednom i sramotnom, vrstom koja na sebi nosi biljeg tolikih počinjenih užasa, i otkupljenom samo zahvaljujući činjenici što je uspjela poželjeti i povjerovati da je sve to Istina.“ (U što vjeruje tko ne vjeruje)

Doista, zašto u primjerima moderne književnosti pronalazim djela koja sam sposoban interpretirati kao parodije glavnih svjetskih religija, a to ne nalazim za kršćanstvo? Zacijelo je riječ o pristranosti; nedvojbeno i o nedostatnoj načitanosti. Ali možda je ujedno i riječ o tome da – za razliku od ostalih religija što, osim iz slutnje onostranog, proizlaze i iz ljudskog stvaralačkog genija – kršćanskoj pripovijesti autor ipak nije čovjek?

Matija Štahan
Vijenac

Sri, 17-04-2024, 04:50:57

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.