Premoć geopolitike

Vremena opasnog življenja, ona u kojima se geopolitički preslaguje svijet, nezgodna su za prognoze. Nakon što je invazijom na Ukrajinu 2022. Vladimir Putin srušio cijelu globalnu političku prognostiku, u 2023. ponovilo se potpuno iznenađenje. Početkom te godine mainstream-prognoze računale su s premještanjem ratnog žarišta dalje na istok, s velikom kinesko-američkim bitkom za indopacifičku regiju, u nadi da (geo)politički sukob neće prerasti u otvoreni rat između Kine i SAD-a. Brodovlje i zrakoplovstvo nakrcano u Pacifiku, uz dizanje političkih tenzija, ostavljali su dojam da veliki obračun samo što nije počeo.

Kad tamo – ništa od velikog sraza na Pacifiku. Novi rat počeo je na Bliskom istoku, potpuno neočekivanim i politički nelogičnim Hamasovim upadom u Izrael uz pokolj i odvođenje talaca. Politički potpuno neočekivano, jer na pomolu je bilo zaključenje tzv. Abrahamovih sporazuma između Izraela i Saudijske Arabije zahvaljujući kojima bi mirno (geo)političko preslagivanje na Bliskom istoku ušlo u novu, višu fazu, čime bi palestinsko pitanje, pa i pitanje Gaze, postalo sekundarno i rješavalo se postupno kombinacijom mekih, političko-ekonomskih sredstava.

U trenutku Hamasova napada odnosi između Izraela i Gaze bili su u najrelaksiranijoj fazi. I iz Hamasove pozicije, kako je vidimo zapadnjačkim očima, bilo je potpuno nelogično započinjati rat u kojem se nakon prepada na dulji rok ne može pobijediti, a izgledno će prouzročiti i uništenje Hamasa kao organizacije iako će, vjerojatno, na njegovu nasljeđu ojačati radikalne opcije u islamskog svijetu, pa i među Palestincima. Međutim, zapadni pogled često je slijep.

Dva osvješćivanja Europe

Godina na izmaku poučila nas je da nas događaji koji mijenjaju svijet u pravilu zateknu nespremne i iznenađene, ali zato su trendovi novoga globalnog preslagivanja stabilni i predvidivi. A oni postupno idu prema novom poretku globalne moći, sa SAD-om i Kinom središtu. Prema tom središnjem odnosu i sukobu određuju se i ostali. Uključujući i Rusiju, EU i pojedine države članice, Bliski istok... I u 2024. predvidiv je trend zatvaranja nekad vrlo otvorenih regija i društava.

Osobito se to odnosi na Europu, odnosno EU kao njezin dominantni dio, a podrazumijeva jačanje nacionalnih identiteta, kao i regionalnih civilizacijskih i kulturnih poveznica. Nasuprot politici multikulturnosti i otvorenih vrata, koju je personificirala bivša njemačka kancelarka i šefica CDU-a Angela Merkel, današnji CDU Friedricha Merza priprema za izbore koncept njemačke Leitkultur (vodeće kulture), koji podrazumijeva novu njemačku društvenu i kulturnu integraciju. I to je izgledan europski trend.

Nakon što je Putinova invazija na Ukrajinu osvijestila europsku energetsku ovisnost o Rusiji i potaknula žurno prekrajanje energetskih politika, rat Izraela protiv Hamasa osvijestio je koliko su istočnjački projekti s pomoću nekontroliranih i neselektivnih migracija te zelenih i wokeističkih politika oslabili zapadna društva i ugrozili njihovu sigurnost.

Čak i kad rat između Izraela i Hamasa prijeđe u fazu nižeg intenziteta (vjerojatno uskoro), Europa će se suočiti s prirodom tog rata na vlastitom tlu, u obliku terorističkih napada, antisemitskih ispada, opće nesigurnosti... Pitanje kontrole migracija i integracije migranata, koje se već nametnulo kao ključno pitanje nacionalnih izbora u zapadnoeuropskim državama (Danska, Švedska, Italija, Nizozemska), bit će još zastupljenije na europskim izborima sljedeće godine i svim nacionalnim izborima koji uslijede.

Dokaz premoći geopolitike

Kao što nas je poučila 2023., u procesu globalnog resetiranja geopolitički će interesi biti nadređeni svima ostalima – politici, ekonomiji itd., a humanitarna pitanja postaju tek sredstva političkih bitaka za geopolitičke ciljeve. Ako ne vjerujete u premoć geopolitike, pogledajte komu je u posjet odmah nakon izborne pobjede požurio novi argentinski predsjednik Javier Milei, kojeg opisuju i kao argentinskog Trumpa. Joeu Bidenu, svojoj maksimalnoj političkoj suprotnosti. I to čak prije predsjedničke inauguracije.

Da, u sljedećoj će godini SAD dobiti novog predsjednika. Lani u ovo doba mogli ste se barem kladiti da to više neće biti ni Joe Biden ni Donald Trump. Danas je nepoznanica veća nego lani. I Hrvatska će dobiti novu vladu i premijera. Bilo bi bitno da ne propusti novi europski trend jačanja nacionalnih identiteta unutar europske zajednice država. Jer to je jedna od rijetkih povijesnih prilika kada su globalni trendovi – na našoj strani.

Višnja Starešina
Lider