Selektivno suosjećanje 

Iz sve snage valja pozdraviti stav Hrvatskoga novinarskog društva kojim se traži pijetet, poštovanje i ljudska obzirnost u praćenju Račanove bolesti. No i taj stav i ukupni medijski tretman toga slučaja otvara niz pitanja, koja se u hrvatskim medijima smjerno prešućuju, valjda kao sastavni dio dvoličnosti koja se upravo promovira.

Još jednom: nema nikakve dvojbe da danas Račanu kao čovjeku valja stisnuti palčeve, da njegova bolest traži obzirnost i humanost u elementarnom smislu. Čovjek je bolestan i ta činjenica stoji iznad svega i sasvim je razumljiva i očekivana simpatija medija prema teškom bolesniku. No, te ljudskosti, te simpatije prema nekome tko se bori za život, nije bilo za neke druge. Sve ono što danas vrijedi za Račana nije, recimo, vrijedilo za Andriju Hebranga!

Nije se HND oglašavao dok je Hebrang gotovo umirao na operacijskom stolu u Innsbrucku. I on je kao i Račan iz svoga džepa platio svoje liječenje, ali o Hebrangu se ta vijest nije probila na udarne stranice hrvatskih medija. Ni dandanas! I on je otišao van jer mu ovdje nije bilo pomoći, ali se i ta istina skrivala od javnosti. I on je izvijestio javnost o svom zdravstvenom stanju, ali se čak i danas laže po medijima da to nije učinio. I on ima ženu i djecu, pa možemo pretpostaviti da bi i njegova žena imala što ispričati Gloriji o svojim strahovima, emocijama i ključnim životnim trenucima.

Ali to nismo mogli pročitati, jer je od bolesnog Hebranga bilo nužno raditi ultimativnog negativca, dok se od bolesnog Račana pokušava napraviti savršen medijski projekt! Žurim se u istom dahu reći da je i Hebrang vapio za načelima na koja se sada poziva HND. Pa ipak, ni HND ni cjelokupna lijeva medijska falanga na to nisu pristali. Bešćutnost za Hebranga, humanost za Račana! Jer dok Račan kao bolesnik od prvog trenutka ima doličan medijski tretman, to ni onda, a bogami ni danas ne može imati Hebrang. I danas se uredno laže da mu je operaciju platio HZZO. Račan to nikad neće doživjeti! I ne treba, ali pogledajmo tu provaliju koja stoji u tretmanu iste one bolesti koja bi valjda trebala tražiti jednako suosjećanje.

U tom smislu ne može se ne primijetiti da u izdašnoj korektnosti medija kad je riječ o Račanu ne stoji samo ljudska obzirnost nego i evidentna ideološka sklonost. Točno je da su i Šušak i Tuđman skrivali svoju bolest. Meni se čini da su je skrivali jer, s jedne strane, do pred sam kraj nije bilo jasno o čemu je riječ, a s druge strane, politička situacija u zemlji gotovo da je nalagala svojevrsnu konspiraciju. No, ako je o ljudskosti riječ, ne pamtim ni jednog suosjećajnog teksta iz tog vremena, ne sjećam se da je Gloria radila intervju s bilo kim iz Šuškove obitelji da čujemo iskrenu potresnost jedne bolesti. Ničeg nije bilo jer je i Šušak bio ultimativni negativac!

Jesmo li kad je Tuđman umirao imali na stolu apel za obzirnost iza kojeg je stajao pečat HND-a? Zašto nismo ako je riječ o načelima? Ili je ipak riječ o ideologiji i goloj politici? Ako mediji nisu pokazali elementarnu korektnost prema golim činjenicama kad se radilo o Hebrangovoj bolesti, ako pak ovu razinu korektnosti, koju pokazuju u Račanovoj bolesti, nisu pokazali ni kod Tuđmana ni kod Šuška, jesmo li onda na pravom tragu s procjenom da u Hrvatskoj ideološki kriterij vrijedi i na bolesničkoj postelji? Jer, svaka bolest i svaka žrtva budi suosjećanje, to je ljudski, osim ako žrtvu i bolesnika ne prikazujete kao hodajućeg Sotonu, što se događalo za Hebrangove, dijelom i za Tuđmanove bolesti. Zašto je nečija bolest dobrohotni medijski spektakl, a bolest nekog drugog poligon za buđenje antipatija i prezira?

Tihomir Dujmović
Večernji list

{mxc}