Dekonstrukcija deklaracije

Vrlo bi ozbiljno odgovorni u Hrvatskoj, ali i odgovorni među zemljama Europske unije, trebali shvatiti nedavno objavljenu »Deklaraciju o granicama srpske književnosti« koju je iznjedrila »IV. interkatedarska srbistička konferencija« održana krajem lipnja u Tršiću u Srbiji. Ona nastavlja za europski kontinent niz višegodišnjih nepojmljivih kulturnih posezanja jedne zemlje prema drugoj, što je događaj bez presedana. Ozbiljnost deklaracije nije toliko u obilatu manipuliranju, iznošenju neistina i znanstvenicima neprimjerenu jeftinu aktivizmu u službi velikosrpske ideje, a nije čak ni u tome da su je potpisale ključne jezične, književne, kulturne i znanstvene ustanove u Srbiji. Ozbiljan je trenutak u kojem je objavljena, to jest da kulturno posezanje dolazi u doba prijetnje razbuktavanja trećega svjetskoga rata kojemu ne će presuditi samo trgovanje oružjem, nego i razornim nacionalističkim ideologijama. Štoviše, ako je tko mislio da je tekst deklaracije neko junačenje starih ideologa s retorikom iz prošloga stoljeća, grdno bi se prevario. Očito je da se sa starim velikosrpskim obrascem udružila i nova konstruktivistička lijevoliberalna ideologija koja je svoje ideje, dosad povezane s tvrdnjama poput »identitet ne postoji, on je društveni konstrukt« ili »rod ne postoji, ovisan je o tome kako se tko osjeća« sada proširila i na kulturna i identitetska pitanja. Kao što se već sada u pojedinim zemljama kriminaliziraju oni koji npr. transrodne osobe oslove muškim ili ženskim zamjenicama, tako bi se u dogledno vrijeme, uz dovoljno jaku političku represiju, moglo dogoditi da krivcem postane onaj koji istinito tvrdi da je Dubrovčanin Ivan Gundulić hrvatski književnik, jer Srbi ga »osjećaju« svojim.

Na tu srpsku deklaraciju već su oštro reagirali i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti zajedno s Maticom hrvatskom, Društvo hrvatskih književnika te Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Već je u naslovu izjave HAZU-a i Matice jasno kamo smjera srpska deklaracija, to jest da je ona »nastavak srpske jezične i kulturne agresije na Hrvatsku, hrvatski jezik i književnost« te da se u njoj »naslućuje imperijalistička podloga za širenje stvarnih granica srpske države jednoga dana u budućnosti«. No možda je najopasnije u deklaraciji ono što se čini najmanje jasnim i poprilično zakukuljenim. Dobro su to uočili u hrvatskim institucijama prepoznavši »nejasne i ne osobito suvisle teze, po kojima se granice srpske književnosti mogu mijenjati onako kako to odgovara autorima Deklaracije i njihovoj predodžbi o identitetu srpske književnosti i srpske nacije«.

Posebno zabrinjava to što je deklaracija za određenje nacionalnih granica srpske književnosti uzela u obzir da je »bitna inicijalna određenost srpstva pravoslavljem, koje je od samog početka, od vremena Svetog Save, bilo otvoreno za utjecaje sa strane«. Time se i pravoslavlje ponovno upreže u politički projekt »srpskoga sveta«.

Naivno je očekivati da će Europska unija reagirati na srbijanske kulturne pretenzije prema Hrvatskoj kao njezinoj članici jer njihova je aktualna (geo)politička pozicija takva da im se više podilazi nego da ih se kudi. No iskustvo s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća pokazalo je kamo je dovela slična šutnja. Zato ni hrvatske političke, kulturne i diplomatske i druge institucije ne bi smjele sudjelovati tek u reakcijama »pro forma«. Tko želi zadobiti vječnu slavu, neka slobodno slijedi put hrvatske blaženice Marije Petković čiji se blagdan slavio 9. srpnja. Ta se redovnica prije stotinjak godina uputila iz Dalmacije u Beograd tražiti pomoć vlade za izgladnjelu djecu. No kada je shvatila da pred predsjednikom tadašnje vlade Nikolom Pašićem treba kriti svoj hrvatski identitet, odlučno je rekla: »Mi smo katoličke hrvatske sestre rođene u Dalmaciji, a podanici smo Jugoslaviji.« Nikada nije dobila donaciju. Ima li među odgovornima hrabrosti poput nje reći: »Prije ću izgubiti tih 100 000 nego se prodati i reći laž…?«

Branimir Stanić
Glas Koncila