Napadi na Stepinca kakvih se ne bi posramio niti vrh SPC-a
Više od 30 godina postoji samostalna i slobodna Republika Hrvatska, međutim, još uvijek ima intelektualaca, koji su isto toliko godina - i to prvu polovicu svoga vijeka - proživjeli u bivšoj državi, pa unatoč zrelosti koju su ostvarili koncem prošlog i u ovih dvadesetak godina ovoga stoljeća, u nekim stvarima još uvijek razmišljaju u duhu propale Jugoslavije i njezine komunističke propagande.
Sukus jugoslavenske agitpropovske propagande bio je tijekom cijelog njezina postojanja stvaranje unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Zloglasna UDBA do samog kraja postojanja SFRJ ubijala je političke emigrante, prije svih Hrvate, od kojih je jedno od najpoznatijih imena ono Stjepana Đurekovića, kojeg je jugoslavenska tajna policija smaknula 28. srpnja 1983. u blizini Münchena. Nakon očeva ubojstva, sin Damir otišao je iz Njemačke u Kanadu, u Calgary, zbog mogućnosti da i on bude žrtva. Pronađen je mrtav 10. rujna 1987. Neposredno prije smrti druge Jugoslavije.
Zločinac Tito se hvalio
Kakav joj je bio svršetak, takav joj je i još krvaviji bio početak. O Bleiburgu i križnom putu ne bih ovdje trošio puno riječi. “Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu”, hvalio se zločinac Josip Broz Tito u Ljubljani 26. svibnja 1945. Desetke tisuća Hrvata, katolika, poubijali su u svibnju 1945. uglavnom četnici koji su netom prije prešli na stranu partizana. Bio je to smišljeni komunistički genocidni plan započet još tijekom, pred kraj i osobito nakon Drugog svjetskog rata, pa su tako na razne načine pobili više od 600 biskupa, svećenika, redovnika i redovnica Crkve u Hrvata.
Simbol progona Katoličke crkve bio je zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac. Od njega je sam Josip Broz, zao skroz, tražio odcjepljenje od pape i Rima. Kad Stepinac nije na to pristao, onda je naredio montirani sudski postupak, u kojem je glavnu riječ vodio javni tužitelj Jakov Blažević.
Kakva su to vučja vremena bila posvjedočio je i blagopokojni splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić, koji je poslije Stepinca bio godinama najprogonjeniji pastir Crkve u Hrvata, jer se borio protiv svećeničkih staleških udruženja.
U jednom novinskom ragovoru objavljenom u Franićevoj knjizi “Putovi dijaloga 2” ovako je govorio: “Ponajprije, komunisti su tada htjeli Katoličku crkvu u Hrvata odcijepiti od Rima. Pokušali su to još sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, kad nisu uspjeli, osudili su ga 1946. na 16 godina robije. Dvije godine su i mene komunisti na to nagovarali...
U jesen 1952. Vicko Krstulović mi je rekao kako među svećenstvom postoji pokret koji će podržati odcjepljenje od Svetog Oca i da će podržati ustoličenje hrvatskog patrijarha. Govorili su: ‘Što će vam Papa? I mi komunisti smo se odrekli Moskve, pa se i vi možete odijeliti od Rima i Pape!’ Odgovorio sam da sam ja katolički biskup i ako se odreknem Pape, odrekao sam se Boga i svoje Katoličke crkve. Ako zaniječem jednu vjersku istinu, sve sam zanijekao.”
I sad, među tim nazoviintelektualcima, jedan od njih piše ovih dana: “Imate Papu koji je operaciju posvećenja Stepinca stavio u frižider iz istih razloga iz kojih bi to napravio svaki papa sa zrnom soli u glavi. Učinio je to jer shvaća da je Stepinac krajnje kontroverzna figura. Jer razumije da je zapovjedno odgovoran za sustavna prekrštavanja pravoslavaca. Jer zna da je Stepinac u složenim okolnostima fašizma učinio premalo i prekasno. Jer je iz spisa jasno shvatio da je Stepinac NDH branio i podržavao do samog kraja, vjerujući da se njena - držao je - zdrava ovojnica dade odvojiti od genocidne i kriminalne srčike. Konačno, nitko u hrvatskoj Crkvi ne shvaća, ali shvaća Papa: kanonizacija Stepinca bila bi skandal za prvu stranicu New York Timesa.”
Ovakvih napisanih gluposti protiv hrvatskog blaženika ne bi se posramio ni bivši patrijarh SPC-a Irinej, koji je prije osam godina pisao papi Frani kako Stepinac ne smije biti svet, na temelju komunističkih laži kojima se Srbi i danas obilato služe. Naivni argentinski papa prihvaća Irinejeve navode, “jer - da neko bude svet, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba koju prihvaćaju kao takvu i drugi kršćani”(!).
I drugo čudo priznato
Tako je pisao Irinej, a među SPC-ovim svecima gomila je suspektnih likova, na koje se Katolička crkva nikad nije osvrtala jer je pravo svake Crkve da sama kanonizira svoje svece.
Papa Bergoglio nakanio je preko SPC-a ostvariti svoj naum za put u Moskvu i susret s patrijarhom Kirilom. Kakvi su to kršćani, pokazao je vrh Ruske pravoslavne crkve odobravajući i potičući Putinovu agresiju protiv Ukrajine. Sad kad se zapetljao oko Stepinca, teško je to priznati, tako da će za vrijeme ovog pontifikata hrvatski mučenik, po čijem je zagovoru priznato i drugo čudo, i dalje ostati samo blaženik.
Za razliku od sadašnjeg vrhovnog svećenika, sveti papa Ivan Pavao II. imao je itekako “zrna soli u glavi”. Zahvaljujući prije svega njemu, srušen je Berlinski zid i komunistički poredak u istočnoj Europi. Papa Wojtyla proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., nakon što je Katolička crkva provela strogi, dugogodišnji postupak kojim je dokazana njegova svetost i mučeništvo.
Prekrštavanje ne postoji
Tzv. sustavno prekrštavanje pravoslavaca ne postoji, jer ako je netko kršten u nekoj pravoslavnoj crkvi, Katolička crkva to krštenje uvažava. Stepinac je pisao svojim župnicima da iziđu ususret svakom pravoslavcu koji zatraži da mu izdaju dokument da su kršteni kao katolici, kako bi im time spasio život, dok rat ne prođe i ti dokumenti postanu nevrijedni.
O tome da je Stepinac učinio premalo i prekasno, i da je do samog kraja branio NDH, postoji toliko dokumentacije da bi i brucoš na studiju povijesti mogao lako do nje doći.
Konačno, ako neki papa, bez obzira tko on bio, neku neprikosnovenu i po svim propisima provedenu kauzu za proglašenje nekog blaženika svetim drži na “hold” jer bi to bio skandal za prvu stranicu New York Timesa, onda bolje da taj i nije poglavar Katoličke crkve.
Ivan Ugrin
Slobodna Dalmacija