Po kojim kriterijima MZO odabire i nagrađuje najbolje učitelje?

Prijave, odnosno dokumenti koje učitelji pošalju boduju se sukladno Pravilniku o nagrađivanju pri čemu svaka aktivnost (napisani udžbenik, snimljena samostalna video-lekcija, mentorstvo učeniku koji se plasirao na županijsko ili državno natjecanje … donosi određeni broj bodova.

Imenovano povjerenstvo ima dakle zadatak provjeriti pristiglu dokumentaciju i prema bodovima napraviti rang listu najuspješnijih, iako ja smatram da bi puno bolji izraz bio najmarljivijih s obzirom da se boduje onaj rad koji nastavnici rade dobrovoljno, van svog radnog vremena.

Prošle godine je na natječaj pristiglo oko 700 prijava, izabrano je 510 najboljih. Ove godine je prijavljenih bilo već za tisuću više, 1774, odabrano je 504 najboljih.

Ono što je indikatno, a izaziva puno polemike i spekulacija među nastavnicima je činjenica da niti prošle, niti ove godine na popisu najboljih uz njihova imena nisu objavljeni bodovi. Čak se povjerenstvo nije očitovalo koja je to bila bodovna granica koja je odredila koliko bodova je presudilo u kategoriji “biti ili ne biti nagrađen.”

Već prošle godine krenula su nagađanja kako ministarstvo nagrađuje “svoje igrače”, uske suradnike tadašnje ministrice Blaženke Divjak i njezinog tima Škole za život. Drago mi je da mogu osobnim primjerom opovrgnuti tu tvrdnju, jer iako nisam bila dio spominjanog tima, a neke segmente reforme sam javno i oštro kritizirala, nagradu sam ipak dobila.

Još jedan segment natječaja izaziva dozu skepse kako se pogoduje sudionicima reforme Škola za život. Naime, prema kriterijima bodovanja isti broj bodova dobiva autor udžbenika i autor digitalnog obrazovnog sadržaja. Razlika: udžbenik pokriva cijelu školsku godinu (neki srednjoškolski čak i dvije), dok se DOS (digitalni obraz. sadržaj koje je bivša ministrica Divljak toliko propagirala) može odnositi samo na jednu lekciju. Vrijeme utrošeno na izradu jednog i drugog je neusporedivo.

Bez obzira što je sam način bodovanja podložan diskusiji, bodove na kraju ipak ne zna nitko. MZO se nagrađenima obrati elektronskim pismom u kojem ih se poziva na dodjelu nagrada, no čak niti oni ne dobiju povratnu informaciju što je od njihovog dodatnog rada evidentiranog u priloženoj dokumentaciji priznato, a što nije.

U diskusiji na društvenoj mreži Školska zbornica saznalo se tako da je ove godine među nagrađenima onih koji su aplicirali s 70 bodova i dobili nagradu, dok ima puno onih s 170 bodova koji nisu. Također sam imala prilike vidjeti dokumentaciju osobe koja je autorica dvaju udžbenika, nekoliko metodičkih priručnika te nekoliko radnih materijala u vidu digitalnih i PDF radnih listića iz nekoliko različitih predmeta (u pitanju je učiteljica razredne nastave) koji pokrivaju cijelu školsku godinu, a nagrada joj je izmakla. Je li stoga čudno postaviti pitanje što i koliko su dakle napravili oni nagrađeni i zašto ne smije ostatak nastavničke populacije imati uvid u njihov rad i bodove?

Svjesni ovih upita, iz ministarstva se oglasila predsjednica povjerenstva Emina Barbić Kolar vrlo diskutabilnom tvrdnjom kako prosvjetni djelatnici brkaju pravilnik o napredovanju i nagrađivanju te ne znaju odrediti stvarnibroj bodova koji zaslužuju. (Pri tom ću samo spomenuti kako niti samo MZO, odnosno povjerenstvo koje je imenovalo, očito ne poznaje dobro te pravilnike, jer je u tekstu Javnog poziva ovogodišnjeg natječaja navelo krivi članak pravilnika po kojem se određuju kriteriji izvrsnosti). Sve je to samo još jedan dodatan razlog kako bi MZO ovaj natječaj trebalo učiniti itekako javno transparentnim i obznaniti broj bodova nagrađenih i nenagrađenih pojedinaca. Ako zbog ničeg drugog, onda barem da naučimo čitati s razumijevanjem i razlikovati famozne pravilnike.

Marija Galović
Večernji list