Suverenizam i populizam

Svaki kaos, svaka manipulacija počinje od pojmovnog kaosa i manipulacije. Najčešći pojmovi koji su punili javni prostor prošle godine jesu populizam i suverenizam kao sinonimi za (desni) ekstremizam. Sprdnja je u tome da su i jedan i drugi pojam, i jedna i druga riječ nastale na ljevici, i to onoj nasilnoj, s krvavom revolucionarnom matricom. Iznjedrila ih je Francuska revolucija nakon što je nasilno ugušila razvoj kršćanske civilizacije i na vlast dovela barbare te slijedom toga sve krvave totalitarizme prošloga stoljeća.

Kako je poznato Francusku toga vremena sačinjavaju tri staleža. Prvi je kler, drugi plemstvo, a treći je narod, zapravo buržoazija. Nakon ustroja Nacionalne skupštine rađaju se ljevica i desnica. Desnicu čine prva dva staleža, ljevicu novi, tzv. treći stalež, revolucionari. Prvi brane spregu trona i oltara, drugi narod na kojeg se i pozivaju – populisti, dakle. Paradoks je da je, uz Rousseaua, glavni ljevičarski populist i teoretičar revolucije svećenik, opat Sieyes, koji je u programatskom djelu Francuske revolucije “Što je treći stalež”, napisao: “Što je treći stalež? Sve. Što je do sada bio? Ništa. Što želi? Postati Nešto”. I krv je krenula teći, dakako, pozivajući se na narod protiv aristokracije, danas bismo rekli elita.

Prema Rousseau i Seyesu populizam i suverenizam idu zajedno, jer “suverenitet je utemeljen na narodu (općoj volji) i nitko ga ne smije otuđiti”. Kako je upozorio Gorge Mosse, kult narodne volje (populizam) ustrojen za vrijeme Francuske revolucije bijaše generalna proba za sve totalitarizme koji su slijedili “u ime naroda” (sjetite se presuda bivšeg jugorežima te komunizma općenito), i njihovih krvavih kupki. I Hitler, kao socijalist i ljevičar, oslanjao se na populizam, na narodnu volju i sukladni suverenizam.

No ljevičarska podvala, još od vremena Francuske revolucije, sastoji se u tome da povijest nikada nije stvarao narod, većina, nego uvijek manjine, jedna aristokracija koja je smjenjivala staru koju, ili je vrijeme potrošilo, ili je izgubila kontakt s realnošću, zatvorila se u sebe i svoje privilegije. Narod je u povijesti bio samo topovsko meso u kontekstu kruženja aristokracije, ili elita, kako danas nazivamo aristokraciju. Povijest ne vodi niti stvara narod, nego organizirane (!) manjine.

Elita – vladavina najboljih

Manjina je izvela Francusku revoluciju, manjina je iznijela promjenu paradigme u vrijeme renesanse, manjina je iznijela Oktobarsku revoluciju, manjina je stvorila šezdesetosmašku revoluciju... Narod u toj raboti kruženja elita kroz povijest ima ulogu ili korisnih idiota ili kreativnog potencijala, lakmus papira koji traži vođu, novu elitu.Važnost i ključna uloga manjina (aristokracije) u politici i društvenim promjenama podcrtana je već kod Platona i Aristotela, a u novije vrijeme široko elaborirana od Pareta, Michelsa, Lascha... Riječ elita, moderni prijevod za aristokraciju, znači vladavinu najboljih. No kada se elita na vlasti iskvari, kada se zatvori u sebe i svoje sebične interese, onda postaje oligarhija, ili, u birokratskom smislu kao opskurna Europska unija i naši s njima, obična nomenklatura. Stoga svi ovi procesi koje ta EU oligarhija naziva populizmom zapravo je uvod u smjenu elita u Europi, jer su se aktualne pretvorile u oligarhiju, globalistička potrčkala i naguznjaci kojima nije do (svoga) naroda (suverenizam), nego do interesa malobrojnih (oligarhija). Nezadovoljni narod stoga samo traži novu elitu, pa se na takvu situaciju prirodno nalijepi Trump, Salvini..., koji retoriku okreću prema dolje i samo artikuliraju ono što narod ubija, oligarhije, pa tu više nema ni ljevice ni desnice, tu su svi jedno, kako je zorno vidljivo kod žutih prsluka i drugdje.

Nekada je smjena aristokracije (elita) tek sjaši Kurta da uzjaši Murta, nekada su to krvave manjine na ljevici i uvod u totalitarizam, od socijalista Hitlera, preko Lenjina ili Tita, no nekada su to, Bogu hvala, procesi istinske promjene paradigme, i političke i gospodarske na matrici općeg dobra koje provodi manjina, a ne narod, narod ih samo prepoznaje, bilo krive, krvave, nove elite, bilo istinske elite koje je papa Pio XII., opisao kao “elite ne samo po krvi i naslijeđu, već elite po djelima i žrtvi, kreativni ostvaritelji u službi svih.” Ključna riječ je – žrtva. Oligarhije, komunističke, socijalističke, revolucionarne, još od Francuske revolucije, pa i aktualna europska i hrvatska, žrtvuju druge za sebe, dok elite žrtvuju sebe za druge. U tom smislu takva elita ne može biti doli “populistička” i “suverenistička”.

dr. sc. Ivica Šola
Glas Slavonije