Hrvatska vapi za boljim, odgovornijim i kompetentnijim upravljanjem

Uzmu li se samo podatci da je Hrvatsku 2017. godine napustilo u potrazi za zaposlenjem 80 000 pretežno mladih ljudi, da je Hrvatska na dnu ljestvice zemalja Europske unije po korištenju europskih fondova, da je Hrvatska i dalje država bez realne energetske strategije (a moglo bi se nabrajati još jako mnogo područja neuspjeha i zakazivanja), više je nego očito da današnja Hrvatska vapi za boljim, odgovornijim i kompetentnijim upravljanjem. Stanje je toliko zabrinjavajuće da je davno prestalo biti samo političko pitanje jer je zapravo postalo sudbinsko pitanje, a to znači i ponajprije etičko pitanje te nema u Hrvatskoj subjekta, osobe ili institucije, kojega se takvo nezadovoljavajuće stanje ne bi ticalo.

U zauzetosti oko ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije jasno se očitovalo da vladajući imaju energije, snage, umješnosti, upornosti da bi postigli svoj zacrtani cilj. Za postizanje toga cilja nije bilo teško vodećim ljudima pohoditi gotovo sve županije, održati bezbroj susreta, dogovora, posjeta radi uvjeravanja... pa je očito da bi vladajući mogli puno više učiniti nego što stvarno čine. Očito u ipak sporadičnoj ratifikaciji Istanbulske konvencije prepoznali su prioritet te je više nego začuđujuće kako to da ne uspijevaju prepoznati druge prioritete, od kojih su neki od životne važnosti već sada, a osobito za sutrašnjicu. Nameće se pitanje radi li se stvarno o tome da vladajući ne prepoznaju goruće probleme hrvatske nacije i svih hrvatskih građana ili ih ne žele prepoznati. Objektivni promatrač ne može se oteti dojmu da je sadašnje stanje s tolikim neriješenim problemima zapravo idealno za određene društvene interesne skupine, lobije i političke stranke.

Ništa nije na zdravim temeljima

Premda se vladajući, koliko je poznato, do sada o tome nisu jasno očitovali, pojedini mediji vrlo su snažno i opširno najavili moguću rekonstrukciju Vlade, smanjenje broja ministarstava i otpisivanje nekih premalo aktivnih ili korisnih ministara. Ako to nije tek nova bačena kost za glodanje javnosti, odnosno ako stvarno sada postoje pomišljanja na rekonstrukciju Vlade, onda je to još jedan u nizu hrvatskih apsurda: umjesto da se Vlada bavi rješavanjem žurnih sudbinskih problema hrvatskih građana, čitave nacije i države, bavila bi se ponovno tek sobom. Nije sporno da Hrvatska za svoju veličinu ili malenkost ima preglomaznu vladu, kao što ima i previše beskorisnoga djelovanja zastupnika u Hrvatskom saboru, no ne bi bilo ni etički ni zdravorazumski dopustivo da se Vlada okreće sebi, svomu profiliranju, umjesto gorućim realnim zahtjevima i poteškoćama u kojima grcaju hrvatski građani, hrvatsko društvo i država.

Premda se u Hrvatskom saboru donosilo posljednjih 18 TemeljiObjektivni promatrač često ima dojam da se pojedini zakoni, odnosno pojedine odluke, donose s točno unaprijed određenim ciljem pogodovanja određenim interesnim i drugim skupinama, a da se to naravno nikada ne želi javno priznati. Više je nego nevjerojatno da Republika Hrvatska u svih svojih 27 godina postojanja baš ni jedno područje društvenoga života nije postavila na zdrave temelje, nego proizvodi na svim društvenim područjima daljnja trvenja, podjele ili pak podnosi, možda čak i njeguje, nezdrava stanja.godina mnogo novih zakona, premda su vlade donosile brojne odluke, sve nadalje nekako pliva u nedorečenostima koje zahtijevaju dopune dopuna zakona i nove odluke o pitanjima o kojima je već odlučivano. Objektivni promatrač često ima dojam da se pojedini zakoni, odnosno pojedine odluke, donose s točno unaprijed određenim ciljem pogodovanja određenim interesnim i drugim skupinama, a da se to naravno nikada ne želi javno priznati. Više je nego nevjerojatno da Republika Hrvatska u svih svojih 27 godina postojanja baš ni jedno područje društvenoga života nije postavila na zdrave temelje, nego proizvodi na svim društvenim područjima daljnja trvenja, podjele ili pak podnosi, možda čak i njeguje, nezdrava stanja.

Uvoznički lobi

Ako je npr. jasno da je zdravo, prosperitetno gospodarstvo temelj i preduvjet ozdravljenja ili boljitka svih drugih područja društvenoga života, zašto onda izostaju toliko puta najavljivane i obećavane reforme koje bi k tomu bile stvarno primjerene hrvatskim komparativnim prednostima, a ne međunarodnomu kapitalu i interesnim skupinama? Premda je sasvim jasno i očito da ne može postojati zdravo i prosperitetno gospodarstvo bez proizvodnje, zašto u Hrvatskoj i dalje ima tako presudan utjecaj tzv. uvoznički lobi koji doslovno guši hrvatsku proizvodnju i tjera mlade da svoja zaposlenja traže izvan hrvatskih granica? Mnogi postavljaju vrlo osjetljivo pitanje: Imaju li oni koji su na vlasti, bez obzira kojoj opciji pripadali, kakve financijske postotke od tih uvozničkih lobija?

Velika su bila obećanja, a može se reći i velika očekivanja da će Hrvatska ulaskom u punopravno članstvo Europske unije brže napredovati u svakom pogledu, no to se ipak ne događa. Pokazalo se da su sva zakonska usklađivanja prije ulaska Hrvatske u EU bila više formalna negoli stvarna, a i danas Hrvatska kao da se ne želi približiti razvijenim europskim zemljama. Nameće se npr. pitanje zašto je Hrvatska jedina članica EU-a koja uporno drži tzv. II. stup mirovinskoga osiguranja, jedina, nakon što su neke države u EU-u od njega odustale, a države stabilne zapadne demokracije nikada ga nisu ni pomišljale uvesti. Tko je to u maloj Hrvatskoj toliko pametniji od svih mudraca iz država Europske unije, unatoč činjenici da umirovljenici u Hrvatskoj pripadaju u red onih s najmanjim primanjima u EU-u? Neizbježan je dojam da je određena interesna skupina zapravo prevarila i Europsku uniju i hrvatske građane te je sebi osigurala i dalje skrivene povlastice, a gdje su jedni povlašteni, drugi su nužno zakinuti. Stoga, više je nego očito da je pitanje svih pitanja u današnjoj Hrvatskoj mogućnost dolaska na vlast slobodnih, sposobnih, odgovornih, poštenih, pojedinaca i skupina stvarno predanih općemu dobru. Svi koji stvarno žele dobro Hrvatskoj i bolju sutrašnjicu dužni su dati svoj doprinos da hrvatski birači mogu izabrati stvarno prave i dorasle nositelje državnih vlasti.

Ivan Miklenić
Glas Koncila