Nebriga roditelja - nebriga države

  

Svojoj šarolikoj karijeri Dubravko je Merlić dodao jučer još jednu šaru – devedesetih je, kaže, bio žrtva Hloverke Novak Srzić, koja ga je u dogovoru s Tuđmanovim uredom “maknula nekoliko godina s ekrana”. Hloverka mu pak uzvraća da je zbog “silne ugroženosti” sam s mjesta urednika Informativnog programa otišao na “jako dobro plaćen posao u Plivi”. Kao što se zna, prije toga odlaska ugasio je jednu svoju tvrtku koja je poslovala s nacionalnom televizijom i tako HTV oštetio za pozamašnu svotu. Dakle, izdašna HTV jučer, izdašna HTV danas, izdašna Pliva u međuvremenu, sve do izdahnuća izdašna tvrtkica kojoj skupi pogreb plaća HTV – uglavnom, lova do krova, do krova kućice ovdje, do krova kućice ondje. Dokaz do dokaza o političkoj žrtvi Merliću. A evo kako je šikaniran. Merlić je svojedobno tiskao svoje televizijske uratke, a u cijeloj povijesti “mračne” vladavine HDZ-a bio je jedini autor knjige kojeg je Tuđman primio, uza škljocanje fotoaparata i zujanje TV-kamera. Bila je to rijetka prigoda u kojoj je Merlić, izabravši promotora, pokazao da ima ukusa. Ali i zorni primjer za iščuđivanje – čija je sve u svom državničkom poslu nevoljni Tuđman morao biti žrtva!

Nedjelja 10. 12. - Čist put do izbora i groba

Sedma obljetnica Tuđmanove smrti. Poslijepodnevne i večernje radijske i televizijske vijesti ponavljaju kako su Tuđmanov grob pohodili ljudi iz cijele Hrvatske. Dolaze na Mirogoj svojevoljno, bez stranačke, institucionalne, političke ili državne mobilizacije, onako kako se ide na grob vlastite rodbine. Do 1989. godine nešto više o Tuđmanu znali su samo oni koji su pomnije pratili disidentsku političko-intelektualnu scenu u Hrvatskoj, koja se poslije sloma Hrvatskoga proljeća preselila u zatvore i šutnju. Što su to na početku devedesetih Hrvati vidjeli u čovjeku mnogo manje poznatom od Savke, Tripala, Budiše, Veselice i još nekih nacionalnih mitova te komunističkih dužnosnika poput Račana? Vidjeli su spas u opasnosti koja je Hrvatskoj zaprijetila još prije osnivanja HDZ-a i Tuđmanova dolaska na čelo Hrvatske. Tuđman danas u hrvatskoj politici, vladajućoj i oporbenoj, nema značajnijeg zagovornika; stranka koju je osnovao i koja mu prigodice odaje počast slizala se s njegovim najvećim i najustrajnijim protivnicima. Danas je nezahvalnost političara posve očistila narodu put do njegova groba, kao što je istom tom narodu 1990. vjera u opstanak očistila put do spasonosnog izbora.

Zbog objavljivanja Mesićeva govora u Australiji suspendirani urednici HTV-ova Dnevnika Danko Družijanić i Goran Rotim te Petar Štefanić. U prvoj godini Račanove vlasti u nekoliko su HTV-ovih "Latinica" inscenirani tobožnji dijalozi između Franje Tuđmana i Ivića Pašalića, montirani na osnovi novinskih napisa i transkripata koji su tada kao golubovi pismonoše iz Ureda predsjednika Mesića letjeli od probrane do probrane redakcije i urednika. Tko je tada suspendiran, tko je kažnjen ili opomenut da se ljudima ne mogu stavljati u usta neprovjerene riječi, pogotovu ne u slikovnim montažama pred milijunima gledatelja? Sad je pak suspenzija uslijedila ne zbog montaže nego zbog objave autentične snimke! Siguran sam stoga: da su Družijanić, Rotim i Štefanić objavili po šokantnosti slične govore Tuđmana, Pašalića, Šuška, Gotovine, Glavaša, Milasa, Šeksa, Hebranga, Sanadera, Aralice... – bili bi na HTV-u hvaljeni i nagrađivani. Uostalom, svuda u slobodnom svijetu mediji objavljuju nezgodne pojedinosti iz prošlosti svojih državnika čim ih se domognu: te pojedinosti za publiku i jesu važne zato što se odnose na one koje je izabrala i koji bi ih rado skrili.

Mala, ali šokantna knjiga Naklade Jurčić dočekala me na stolu u redakciji. Naslov joj je "Bože moj... a zašto?", napisao ju je u svojoj 93. godini glasoviti francuski franjevac abbe Pierre, utemeljitelj u svijetu raširene zajednice Emaus, koja pomaže siromašnima i odbačenima. Autor zagovara povratak izvornom kršćanstvu, onom prije cara Konstantina, koji je, proglasivši kršćanstvo službenom, državnom religijom, crkvenu hijerarhiju pretvorio u “političku snagu koja želi vladati društvom” i koja s Kristom nema ništa zajedničko. Abbe Pierre sa slobodom nezamislivom u hrvatskom katoličkom miljeu govori o nepojmljivosti tolikih patnji, o Isusu i kao o osobi ljudskih žudnji, o celibatu i ženidbi svećenika, homoseksualizmu, o ženama svećenicama, o zlima što su se činila i što se čine u ime vjere i o još dvadesetak za kršćane nezaobilaznih tema. Da bi bila što kršćanskija, Crkva, počevši od Rima i pape, treba samu sebe što više razvlašćivati – jedna je od poruka te nesvakidašnje knjige. Držim, dakle, da bi čuvarstvo Crkve u Hrvatskoj trebalo učiniti sve da to štivo, zbog mogućih srčanih tegoba, ne dođe u ruke kaptolskim Konstantinima, Mesićima i Sanaderima, s kardinalom Bozanićem na čelu. Oprosti mi Bože!

Svaki dan – pozivnica do pozivnice. U Zagrebu u petnaestak posljednjih dana godine ima onoliko domjenaka koliko i ustanova i tvrtki koje “drže do sebe”. Držati pak do sebe znači podmićivati svoje partnere, suradnike, novinare, političare i ine moćnike. A najopipljivije mito jest – hrana za žderanje. Kažem, za žderanje, jer se jede s nogu i grabi u strahu da će najboljega nestati. Pa ondje možete vidjeti hrvatsku elitu kako punih usta, s oba nabrekla obraza, trpa u se kao da cijelu godinu nije jela. Poput gladne živine kad joj ubacite slasno krmivo. Na tren zaboravivši da su ministri, ravnatelji, menadžeri, PR-ovi, uglednici svih vrsta – spremni su požderati i vlastitu sliku o sebi. A apetite kao jame bezdanke otvara im osjećaj da krkaju besplatno. Godina je na izmaku, tko zna što nova donosi, društvene se kreme moraju okupiti, vidjeti, međusobno ispodmićivati i obilno nahraniti kao krda pred neizvjesnošću nove zime i ćudljivih pašnjaka. Gladna elita metropole zinula je na cijeli Zagreb tako halapljivo da joj u grlu ne bi zapeli ni sablja s Jelačićeva spomenika, ni vrhovi katedrale, ni Sljeme – kad bi bili besplatni.

Rastavljeni roditelji ne plaćaju alimentaciju, prema nekim procjenama, za 180.000 djece! Koliko nas je malo – ima li ikoga tko je plaća!? I koga ti ljudi vole ako ne vole svoju djecu? Kako zaspe? Kako uživaju dok jedu znajući da su im djeca u oskudici? Što im znači vlastiti život kad na njihov ne misle? Misle li na to kakva će traga na djeci ostaviti ta nebriga? Misle li da su se sami trebali uopće roditi ako zapostavljaju one koje su rodili? Kad to čine svojoj djeci, što su sve spremni učiniti drugim ljudima? Taj egoizam, iz kojega su izbrisani i prošlost i budućnost, i moral i osjećaji, a čovjek sveden samo na sadašnjeg sebe, nije ni samoljublje, nego bolest, stanje u kojem se ne misli na druge. Ta je pak bolest kršenje zakona, a liječnik je – država, propisi, kazna i prisila. Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić, koja djeluje odlučno kao glista na suhom betonu, obećava besplatnu pravnu pomoć tražiteljima alimentacije, jer "utjerivanje financijskih sredstava od neodgovornog partnera traži mnogo vremena i angažmana". A da za prvu ruku pošalje nekoliko stotina sudskih izvršitelja i policajaca s lisičinama da tim kriminalcima otmu što su dužni dati, pa opet nekoliko stotina, pa opet ... i tako bez prestanka!?

Čovjek je slojevito biće. Mogli ste biti ortodoksni komunist u Jugoslaviji, a zatim katolički vitez u samostalnoj Hrvatskoj, siroti sveučilišni nastavnik, a zatim se bajoslovno obogatiti dok vam domovina krvari, izbjegavati poreznike, vući se od afere do afere – ali istodobno uživati u operi i na koloraturama se uznositi do najviših visova užitka u toj umjetnosti. Jer, umjetnost i užitak u njoj prebivaju daleko od naših zemaljskih niskosti – zar i ne postoje zato da nas u tim daljinama ne dosegne savjest tim niskostima uprljana!? Evo, dakle, Miomira Žužula u tom transu, štoviše, odsad će nas uveseljavati povremeno u jednom uglednom tjedniku pišući kritike opernih predstava, a započeo je prikazom “Simona Boccanegre” u režiji stranačkog mu kolege Petra Selema u splitskom HNK. Ako je i moguće zamisliti Žužula političara i Žužula ljubitelja opere, kako zamisliti kritičarsku pismenost Miomira Žužula koji još uvijek govori “mislin”, “kažen”, “čujen”, dakle, jezikom duboko ukopanim u navike neke imotske vukojebine iz kojih je tako teška preobrazba u kulturu hrvatskog književnog izričaja! Mogu li tim ranama na pismenosti opera i Selem biti melem!?

Milan Ivkošić
Večernji list

{mxc}