Osloboditi se kućnih lopova 

Nema niti može biti čovjeka u kojemu je sve dobro ili sve loše. Ta tvrdnja vrijedi i za države, narode i najrazličitije doktrine i pokrete u svijetu. Onaj tko druge uvjerava da je itko utjelovljenje zla, pokušavajući na taj način sebe podvaliti kao protuvrijednost oklevetanoga, gori je od Jove Čaruge. Svaki kandidat na nekim izborima želi uvjeriti birače da je najbolji među nesavršenima, bez obzira što među protukandidatima ima i boljih od njega, jer - biračima to treba dokazati.

Kakvoga smisla ima izbor između iskrene neznalice i lažljiva učena čovjeka? Na to retoričko pitanje samo naivni očekuju odgovor. Glavni je, dakle, problem u nesavršenosti uređenja problematičnoga društva kakvo je ono postkomunističko jer je, prije predlaganja i tumačenja izbornoga programa, potrebno naivnima najprije objasniti potrebu da prestanu biti neuki. Demokracija je izbor koji ima smisla u sredini koja ima stanoviti civilizacijski profil - sposobnost da po zdravu razumu načini izbor bolje od dobroga - putem napretka.

Prva premisa demokracije je - neovisnost. Neslobodan čovjek najprije treba slobodu da bi mogao suvereno birati po savjesti. Na temelju svoga naravnog prava, hrvatski narod ostvario je svoje pravo na državnu neovisnost, ali ju je morao braniti oružanom silom protiv nasilnika koji su sve učinili da ga održe u podčinjenosti i pokornosti. No, sve bi bilo lakše i bezbolnije da se unutar nacionalnih granica nisu, s predumišljajem!, našli, uz deklarirane relativizatore hrvatske državnosti (konfederalisti) i ništa manje opasni kućni lopovi. K tome, kadrovi propaloga režima uspjeli su se održati na svim ključnim položajima u društvu i nakon pobjede narodne volje na Referendumu od 19. svibnja 1991., a i nakon završetka Domovinskoga rata. S pozicija na kojima se donose odluke i izdaju zapovijedi, oni su odmah počeli ostvarivati svoj plan - relativiziranje neovisnosti i demokracije, da bi bili po volji okultnih manipulatora jače sile bez koje na tim položajima ne bi mogli niti prenoćiti.

Jer, dok su se konfederalisti, uoči Referenduma, počeli dogovarati s federalistima u Karađorđevu, drugi su se požurili da pod svoj nadzor stave: novac, sredstva za informacije, unutarnje poslove i diplomaciju. Isti oni kadrovi koji su upravljali tim glavnim institucijama države u vrijeme dok je na vlasti u Zagrebu bio vazalski SKH, protumačili su “pretvorbu” u potrebu grabeži narodnoga imetka i marginalizaciju onih koji su sav svoj život investirali u sasvim suprotnome smislu - pobjedu naroda nad svakom stranom ovisnosti i za slobodno raspolaganje svojim teritorijem i svojom imovinom u pravnoj i pravednoj podjeli interesa i na unutarnjem i na vanjskome planu.

Marksistička mafija se nije podijelila - jedni su ostali “po partijskom zadatku” u SDP-u, a drugi su se pak, praveći se da su odbacili svoju dotadašnju ideologiju, infiltrirali u demokratske strukture i onemogućili da ijedna stranka u Hrvatskoj bude u stanju djelovati mimo njihova strateškog plana i kontrole. Oni pak koji nisu bili spremni pokoravati im se i u “pluralističkim uvjetima” bili su izloženi javnom linču, a neki su bili i fizički likvidirani. A golema pomoć u novcu, materijalu i ljudstvu koja je kao rijeka priticala iz iseljeništva, tek manjim dijelom dospjela je do prve linije obrane - ostalo je nestalo bez traga, kao rijeka koja dotekne do brda pijeska u pustinji. No, ni to im nije bilo dovoljno pak su brzom prodajom narodnoga imetka i u Domovini tako utrženi novac slali na - šifrirane račune u tuđini.

U takvim uvjetima nestale su milijarde eura i dolara. A kad se onim što je ostalo u riznici države nije moglo podmirivati ni osnovne potrebe naroda, počeli su, na narodni račun, uzimati goleme zajmove u inozemstvu dok i ta mogućnost nije iscrpljena. U najnovije vrijeme počeli su prodavati i najljepše komade hrvatske zemlje, čineći sve da i dalje ostanu na kormilu narodne sudbine - loveći vodeće ljude s fronte i šaljući ih u inozemstvo da im se tamo sudi. No, sudeći onima koji su izvršavali zadatke koje su im nalagali naredbodavci, misle da će proći ispod kapi, kao što je to bilo i u Titovo vrijeme.

I sad imamo sve jasniju situaciju: volja naroda da bude neovisan pobijedila je u civiliziranome svijetu, a potreba hrvatske države da dospije u ruke onih koji imaju čiste ruke i čistu savjest sve očitije dobiva i potporu međunarodne zajednice. Najodgovorniji za ono što se dogodilo mimo i protiv volje i interesa hrvatskoga naroda s vrha vlasti sada viču: “Drž’te lopove!” Kao da oni kojima se tako obraćaju ne znaju točno tko je tko. A uz neopozivu pobjedu ideje hrvatske neovisnosti, s ovom potporom sigurno će pobijediti i ideja da se hrvatski narod riješi tih crno-crvenih vampira koji su se zašpiljili u tvrđave vlasti kao sove u šupljoj vrbi.

Da bi Hrvatska izišla iz te paradoksalne situacije - zarobljenosti iznutra - potrebno je najprije osloboditi sredstva za javno priopćavanje tiranije starih kadrova. Kad tisak dobije odriješene ruke da se znanstvenom preciznošću nadnese nad istinu o onome što je Hrvatska proživjela u posljednjih sedamdesetak godina, a posebno u posljednjih petnaest godina, onda će i narodu biti lakše birati među kandidatima na idućim izborima one koji imaju čiste ruke i čistu savjest.

Jer, samo oni koji su od sebe sve dali za opće dobro, a ništa nisu za uzvrat ni tražili ni dobili - jer iznad slobode u nezavisnosti nema većega bogatstva - oni imaju moralno pravo svima pogledati u oči, a onima pod maskom, krvavih ruku sirotinjske muke i prepunih džepova njihove imovine, suvereno reći: Sikter, skote!

No, sav taj posao ne može u cijelosti biti priveden kraju dok sudišta ne donesu pravorijek o prirodi i stupnju odgovornosti onih koji su sve učinili da se poigraju sudbinom naroda i posluže narodnom imovinom na ime zasluga i titula - grijući leđa uz radijatore.

U općem kontekstu izdaje interesa hrvatskoga naroda da bude nezavisan i slobodan, treba povesti računa i o onima koji su sve moguće činili da krivotvore našu narodnu zajednicu, da prešućuju istinu o našoj prošlosti i nadomjeste ih izmišljotinama, pa i klevetama, naručenim iz ureda propalih dinastija i ideologija koje su nam i posebnim dekretima zabranjivali da se sjetimo svoje prošlosti kako bismo mogli biti ono što jesmo. Iz ih krivotvorina po cijelome svijetu su proširene neshvatljive klevete do te mjere da je ispalo da smo mi krivi i odgovorni za sva zla koja su klevetnici počinili i nama zabranili da o njima svjedočimo istinu kako bismo sebe branili. Radeći taj zločinački posao, tim krivotvorinama i klevetama oni su onemogućili međusobno upoznavanje, a na temelju toga i poštivanje te slogu i suradnju u povjerenju među narodima. To su zločinci protiv čovječnosti!

No, ispravljanje i takvih zabluda ne postiže se “lovom na vještice”, kao ni pobijanjem jednih izmišljotina drugim izmišljotinama. Nadilaženje zla proizišloga iz zabluda postiže se samo i jedino hrabrošću savjesnoga svjedočenja istine ili bar najveće vjerojatnosti uz poštivanje temeljnoga etičkog načela u znanstvenome radu: u znanosti nikad ništa nije posve iscrpljeno, nikad ništa do kraja shvaćeno i definirano - uvijek ostaje mogućnost novijega, točnijeg i logičnijeg. Jer, dosad nam je jasno da se svaki napor u logičkome shvaćanju ikoje ramifikacije u lepezi znanja i znanosti može dovesti do očitovanja po - matematičkoj logici!...

Mirko Vidović 
Fokus

 {mxc}