Govor ideologija u Hrvatskoj i Italiji

Frankfurter Allgemeine Zeitung (14. veljače, str. 5) izvješćuje o teškom hrvatsko-talijanskom sporu. Hrvatski Predsjednik Mesić da je opisao talijanskog Predsjednika Napolitana kao jednog rasista. Mesić je naime stvarno pronašao "pojedine elemente otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma" u jednom govoru talijanskog Predsjednika Napolitana. U međuvremenu je Europska komisija odbacila ove riječi kao "neprikladne", dok u Italiji... postaje glasna "sumnja o hrvatskoj zrelosti kao kandidata za pristupanje EU".

FAZ je nažalost krivo prenio riječi talijanskog Predsjednika, tako da bi se mogao steći dojam da je samo hrvatski predsjednik pogriješio u izboru riječi. Napolitano s jedne strane nije "branio" jedan "sumarni obračun i nacionalističke ekscese" nakon rata, nego ih je upravo osudio. S druge strane on nije samo govorio o talijanskim žrtvama "etničkog čišćenja", nego i o "mržnji i krvoločnom bijesu i jednom aneksionističkom planu Slavena" ("un moto di odio e furia sanguinaria e un disegno annessionistico slavo").

Tko se malo razumije u ideologizirani jezik ratnog i poratnog vremena, ili čak u "komunistički žargon", kakav još uvijek Mesić njeguje, mogao bi ovdje u stvarnosti postaviti paralelu s Mussolinijevim shvaćanjem o manje vrijednim, "barbarskim Slavenima". Osim toga se izraz "Slaveni" u Hrvatskoj općenito osjeća kao prezriv (slično kao za Nijemce "Germani" ili "Huni"), kao što se - osobito za hrvatske uši - za vrijeme seobe naroda u Europi nije moglo razlikovati "barbare i Slavene".

U Hrvatskoj neće ni jedan razuman čovjek osporavati, da je među žrtvama krajem rata bilo mnogo stanovništva talijanskog porijekla. Jednako je tako poznato, da je u isto vrijeme od tih istih partizana, slično kao prije od talijanske okupacijske sile pod Mussolinijem, bilo ubijeno ili protjerano mnogo više Hrvata. Svi su oni dakle bili usmrćeni ili protjerani, ne možda od "Slavena" ili "Talijana", nego od dviju ideologija koje preziru ljude, ali jezik kojih može još i danas veoma povrijediti.

Mislim da ovaj nekontrolirani prodor ideologiziranih govora prošlih vremena općenito ne bi trebalo visoko cijeniti. To bi čak mogao biti povod za obje strane, da se može bolje razumjeti obostrana osjetljivost široke javnosti pri susretu s bolnim događajima prošlosti u obje sprijateljene zemlje.

Zvonko Pandžić
Tauberbischofsheim

{mxc}