Kako će odlučiti arbitri? „Svakako neće ići bez posezanja u more koje si sada prisvaja Hrvatska

Kada sam prije nekoliko dana na stranici Dela ugledao članak Tomaža Švagelja Arbitraža kao najlošije ili najbolje rješenje (i to pod uredničkom oznakom Otvorena polemika), prvo sam pomislio da su mi možda grješkom došle u ruke novine stare godinu ili dvije. Ne iznenađuje da se mnogi tadašnji protivnici arbitraže ili skeptici nisu predomislili. Mnogi od njih će, i nakon što Slovenija arbitražom dobije međunarodno-pravno zajamčen dodir s otvorenim morem, i dalje sebe i druge zavoditi fikcijom da bismo bez arbitraže dobili više. Iznenađuje pak da godinu i pol nakon referendumskog potvrđivanja Sporazuma o arbitraži s Hrvatskom Delo ponovno „otvara polemiku“ o tome je li ta odluka bila „najgora ili najbolja“.

Spomenuti članak počinje s već stoti put ponovljenim poricanjem povijesne činjenice da je Slovenija prije više od pola stoljeća savudrijski dio piranske općine ustupila Hrvatskoj. Autor za to koristi „kavanski“ argument da je to učinio Kardelj, a ne Slovenija. Čak i ako bi to bila isključivo Kardeljeva ili partijska poslijeratna odluka (iako ustvari svoj temelj ima u stajalištima Znanstvenog instituta pri SNOS-u pod vodstvom dr. Zwittra još od veljače 1944., a taj u poznatom zemljovidu slovenskih država i na njemu ucrtane etničke slovensko-hrvatske granice), za međunarodno pravo je u potpunosti nebitno kakva je bila vlast kada je ta država nekoj drugoj nešto dala ili obećala, na primjer, prepustila dio teritorija, koji bi kod prvog razgraničenja tih dviju država umjesto toga, ista mogla zahtijevati za sebe

Ali Slovenija to tada nažalost nije učinila – tako da je savudrijski dio piranske općine, kod priključenja zone B STO Jugoslaviji, postao dio Republike Hrvatske, a ne Slovenije. G. Švagelj zatim, ne da bi za to dao bilo kakav argument, svojom tvrdnjom Lov u mutnomAli Slovenija to tada nažalost nije učinila – tako da je savudrijski dio piranske općine, kod priključenja zone B STO Jugoslaviji, postao dio Republike Hrvatske, a ne Slovenije. Kada su obje dotadašnje federalne republike 1991. godine postale samostalne države, Slovenija je dotad, osim sa zakonima, određenu granicu potvrdila još i ustavnim aktom – Temeljnom ustavnom poveljomdovodi u zabludu da se to dogodilo „u dijametralnoj suprotnosti sa svim mogućim tadašnjim paragrafima“. To je lijepo za čuti, ali nije u potpunosti točno.

O (ne)legitimnosti i (ne)legalnosti

Kada su obje dotadašnje federalne republike 1991. godine postale samostalne države, Slovenija je dotad, osim sa zakonima, određenu granicu potvrdila još i ustavnim aktom – Temeljnom ustavnom poveljom.

Unatoč spomenutom početnom poricanju, g. Švagelj zadnje navedeno čak i priznaje, ali odmah za tim se opet vraća tvrdnjama (bez argumenata) o „nelegalnom i nelegitimnom smanjenju tisućugodišnjeg teritorija piranske općine“. Možda je uistinu bilo nelegitimno (ovisi od toga, kako razumijemo nelegitimnost), ali to u čemu bi trebala biti nelegalnost (to je nezakonitost) toga „ustupanja“ 1954. godine, koje je potvrđeno 1991. godine, nam g. Švagelj nije iznio. Da je barem 1954. godine taj čin uistinu bio nezakonit, ali to razgraničenje u nadolazećim godinama je uzakonjeno slovenskim i hrvatskim zakonima, a 1991. godine je još i ustavno potvrđeno.

Slijedi u potpunosti nelogična tvrdnja – da je nešto kasniji prijelaz teritorija Belvedur-Pregara iz Hrvatske u Sloveniju već druga promjena „republičke granice u Istri“. Prva je navodno gubitak savudrijskog dijela piranske općine – ali tada te „republičke granice u Istri“ (naime, u tom dijelu Istre, koja je tada bila dio zone B STO) ustvari još uopće nije bilo! Unutar zone B je postojalo samo razgraničenje između koparskog i bujskog dijela, koje je vrijedilo za „prethodnicu“ kasnije granice između republika Slovenije i Hrvatske.

O dobivanju i gubljenju

Još nelogičnije, naprosto bizarno je sljedeće Švagljevo pitanje – ima li možda ta „druga“ promjena granice (Belvedere-Pregara) „nešto veću međunarodno-pravnu težinu“ od pretpostavljene prve. U čemu bi bila ta „veća međunarodno-pravna težina“ autor pak ne navodi. Da je to područje – prema želji tamošnjeg stanovništva i uz suglasnost obaju republika – moglo prijeći iz Hrvatske u Sloveniju jest, suprotno tome, samo još dodatni dokaz da je tamo, granica među republikama, uistinu zakonito određena i od obiju republika priznata.

To zadnje, izričito priznaje i g. Švagelj: „cijela procedura, od početka do kraja, odvijala se točno po svim mogućim tadašnjim paragrafima“! Kakvu bi „veću međunarodno-pravnu težinu“ trebala time dobiti njegova pretpostavka o navodno nelegalnoj kopnenoj granici u Istri? Neka razumije onaj tko može.

Ne iznenađuje, naravno, da tako nelogična i zbunjujuća ishodišta autora mogu dovesti samo do još nelogičnijeg zaključka. Naime, na kraju članka autor tvrdi da u arbitraži Hrvatska „tako reći nema što izgubiti“, a Slovenija „može puno izgubiti i puno dobiti“.

Što Slovenija kod toga može izgubiti autor, doduše, opet ne navodi. Ako pri tome cilja na „gubitak savudrijskog dijela piranske općine“ treba ga još jednom podsjetiti na dvije stvari: prvo, da taj dio teritorija Slovenija ne može izgubiti jer ga još nikada nije Slovenski "gubitak"Što Slovenija kod toga može izgubiti autor, doduše, opet ne navodi. Ako pri tome cilja na „gubitak savudrijskog dijela piranske općine“ treba ga još jednom podsjetiti na dvije stvari: prvo, da taj dio teritorija Slovenija ne može izgubiti jer ga još nikada nije ni imala (imala ga je samo piranska općina, prije nego je postala dio slovenske države) i drugo, čak i ako kod toga mislimo samo na to da taj teritorij Slovenija tada nije dobila, taj gubitak se dogodio još prije pola stoljeća te kod sadašnje arbitraže uopće više nije „u igri“ni imala (imala ga je samo piranska općina, prije nego je postala dio slovenske države) i drugo, čak i ako kod toga mislimo samo na to da taj teritorij Slovenija tada nije dobila, taj gubitak se dogodio još prije pola stoljeća te kod sadašnje arbitraže uopće više nije „u igri“. Dakle, taj teritorij u ovoj arbitraži ne može se izgubiti ni dobiti jer je taj dio granice između država nesporan i zato uopće nije predmet arbitražnog donošenja odluka.

Kod morske granice je upravo suprotno, nego što tvrdi g. Švagelj. Kod crtanja morske granice unutar Piranskog zaljeva neke od svojih ishodišnih zahtjeva, doduše, izgubit će obje države jer granica gotovo zasigurno neće biti potegnuta ni po savudrijskoj obali, ni po sredini zaljeva, nego negdje između. Ali puno važnije je sljedeće pitanje: Gdje i kako će arbitraža zajamčiti Sloveniji „dodir s otvorenim morem“? Kod toga bitnog pitanja je upravo Slovenija ta koja „tako reći nema što izgubiti“. Taj dodir joj je, s potpisivanje Sporazuma o arbitraži, zajamčen – na koji joj god način arbitraža isti zajamči, u svim će slučajevima to biti na račun mora koje je Hrvatska dosad smatrala kao svoje:

- ili će Slovenija dobiti svoj koridor kroz hrvatske teritorijalne vode (što bi bilo krajnje rješenje u našu korist i zato nije vjerojatno),

- ili će taj koridor biti u kondominiju obiju država,

- ili (Türkova varijanta) će se tamo smanjiti hrvatske teritorijalne vode na manje od 12 milja,

- ili će arbitri možda naći još neku četvrtu verziju za omogućavanje toga slovenskog dodira s otvorenim morem.

Ali bez takvog ili drukčijeg posezanja u more, koje si sada prisvaja Hrvatska sama, to uopće nije moguće. Upravo zato se Hrvatska toliko protivila Sporazumu o arbitraži. I dajem puno priznanje Borutu Pahoru da je prigodu, koja se kod zainteresiranosti Hrvatske za ulazak u Europsku uniju za trenutak ponudila, vrlo spretno iskoristio i zajamčio Sloveniji dobitak međunarodno-pravno zajamčenog dodira s otvorenim morem.

Matevž Krivic (bivši ustavni sudac)
DELO (Ljubljana),