Kriza eura otkriva granice američkog vodstva

Među onima koje je iznenadila grčka odluka o raspisivanju referenduma o paketu spasa bila je i Obamina Bijela kuća. Administracija već mjesecima promatra kako se raspadaju različiti sporazumi sklopljeni radi spasa zajedničke valute s mješavinom očaja, neraspoloženja, uzrujanosti, nevjerice i, najvećim dijelom, bespomoćnosti, što je osjećaj koji po hodnicima moći imperijalnog Washingtona nije ni poznat ni dobrodošao.

Osim straha koji je izazvala kriza u Grčkoj, u Washingtonu se donekle osjeća i razumijevanje za teškoće u postizanju sporazuma u eurozoni te poniženje izazvano vlastitim dubokim fiskalnim problemima.

SAD ima dvije političke stranke, a tjednima se ne može dogovoriti o tome kako će se financirati vlada. Kada to pomnoži sa sedamnaest, koliko u eurozoni ima zemalja, Američki utjecajSAD traži od europskih čelnika da se smjelo uhvate u koštac s problemom. Europljani možda ne vole diktat financijskih tržišta, ali neaktivnost će samo pojačati njihov pritisak. No američki utjecaj je, blago rečeno, ograničen. Čak i da hoće, Obamina administracija ne bi od Kongresa dobila nikakva dodatna sredstva za podršku fondu spasaa mnoge od njih imaju slične političke sustave, SAD shvaća kako veličina problema komplicira njegovu strukturu.

Obamina administracija s razlogom pazi na to da ne bi Europljanima javno dijelila lekcije. Američka nastojanja da se postigne sporazum o dugoročnom smanjenju deficita ove godine posrću iz krize u krizu. Dvostranačko povjerenstvo Kongresa 23. studenog podnijet će izvještaj o rezovima u proračunu, a čvrst dogovor nije na vidiku. Pravog obračuna vezanog za generacijske promjene mirovina, zdravstvene skrbi i obrane neće biti do 2013., do vremena nakon predsjedničkih izbora.

No to relativno suzdržavanje od kritike eurozone ne smije se smatrati nedostatkom aktivnosti. Obama je bezbroj puta osobno nazvao europske čelnike, osobito Angelu Merkel i Nicolasa Sarkozyja. I ministar financija Tim Geithner na tu je temu potrošio mnogo sati.

SAD traži od europskih čelnika da se smjelo uhvate u koštac s problemom. Europljani možda ne vole diktat financijskih tržišta, ali neaktivnost će samo pojačati njihov pritisak. No američki utjecaj je, blago rečeno, ograničen. Čak i da hoće, Obamina administracija ne bi od Kongresa dobila nikakva dodatna sredstva za podršku fondu spasa.

SAD može govoriti kroz MMF, ali to nije „velika bazuka" one vrste kakva je potrebna da se organizira pravi spas eurozone. Od straha da na Capitol Hillu ne posumnjaju da se plaća za spas eurozone, administracija nije ni dala zahtjev Kongresu za američki prilično veliki udio u općem povećanju MMF-ovih sredstava o kojemu su se dioničari lani dogovorili.

Svakome tko se pita kako izgleda svijet u kojemu je smanjena mogućnost američkog vodstva kriza u eurozoni zorno prikazuje slabost Zapada. Upravo zato je potencijalan doprinos Kine za spas eurozone tako pogodio Washington. SAD vjeruje da eurozona ima sredstava kojima će samu sebe financirati i institucije koje će ih mobilizirati, osim MMF-a. Ako je to tako, onda je moljakanje sredstava od Kine dvostruko štetno. Ne samo da nema potrebe ponizno trčati u Kinu. To će suparničkoj supersili samo omogućiti propagandnu pobjedu i dati potencijalnu političku moć nad europskom trgovinom i sigurnosnom politikom.

Peking bi Washington mogao poštedjeti nečeg takvoga tako što se na kraju neće pojaviti na zabavi. Kineski vođe vjerojatno će biti izuzetno suzdržani kad je riječ o davanju novca Europi od straha da se građani ne pobune što državni novac služi za spašavanje bogatih zapadnjaka.

Kina je u Europi već ionako u opasnosti. Oko 20 posto od 3.200 milijardi dolara inozemnih rezervi te zemlje denominirano je u eurima. Nije jasno zašto bi Peking htio uzeti još.

No političarima u Washingtonu pomisao da je rješenje u rukama Europe nije umirujuća kad se zna kako se ona dosad ponašala. Kako kaže stara japanska politička poslovica, korak dalje je tama. Za predsjednika koji upravo ulazi u opasno napetu izbornu godinu to ne može biti utješna misao.

Richard McGregor
The Financial Times