EU - financijska kriza u eurozoni

Drugi je tjedan apokaliptičkih upozorenja i drame visoke razine napetosti. „Vrijeme istječe", rekao je sir Sir Mervyn King, guverner Bank of England-a, a čak je i Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik, upozorio da su se pregovori s ciljem gašenja eurozonskih plamenova izjalovili. Čelnici G20 dali su Europi rok do sljedeće nedjelje da „djeluju odlučno kako bi se obnovilo povjerenje, financijska stabilnost i rast". Četiri dana da se spasi svijet: čak bi i Flash Gordon ima muke da to postigne, a eurozona, na žalost, ne vrvi super-junacima.

Rijetko su se kad u poratnoj povijesti oluje koje bi nadirale iz Europe činile toliko prijetećima, i rijetko je kad pozicija Britanija bila toliko nemoćna pred bujicom. Da bismo iznova prosperirali, potrebna nam je snažna i rastuća Europa, no mi se suočavamo s ludom trkom na kontinentu, naoko nemoćni što učiniti, prema gospodarskom stanju Velike depresije.

Važnost susreta

Unatoč velikoj važnosti koja se pridaje EU-ovu vršnom susretu sljedećeg vikenda, čini se gotovo nevjerojatnim da bi on iznjedrio kakva smislena dugoročna rješenja. Takvi susreti počeli su nalikovati na Groundhog Day, kada se nade uzdižu samo zato da bi bile raspršene. Jedina konstanta te magle međunarodnog vršnog sastančenja [summiteering] jest ta da se ono što je ekonomski optimalno redovito kompromitira i odbacuje zbog vezanosti uz ono što je politički moguće.

Bilo koja analiza činjenica navodi nas na zaključak da ono najbolje što Britanija može očekivati dok traju klikaške borbe izbliza između država monetarne unije jest stagnirajuća i nestabilna EuropaNestabilna EuropaBilo koja analiza činjenica navodi nas na zaključak da ono najbolje što Britanija može očekivati dok traju klikaške borbe izbliza između država monetarne unije jest stagnirajuća i nestabilna Europa, koja iz jedne krize posrće u drugu. Grčka je već na rubu pravog ustanka, a drugi će sigurno poći njezinim stopama, koja iz jedne krize posrće u drugu. Grčka je već na rubu pravog ustanka, a drugi će sigurno poći njezinim stopama. Čak i Njemačka klizi natrag u recesiju.

Strategija Koalicija [koja je na vlasti u Britaniji] do sada se sastojala u tomu da prihvaća i podupire ono što George Osborne, ministar financija, naziva „neumoljiva logika" fiskalne unije – no ako se i prihvati tvrdnja da takva unija nudi spas, k njoj se ne ide dovoljnom brzinom tako te bismo bili uvjereni u sređeniju budućnost.

Neki oblik „velikog skoka naprijed" u smislu europskih integracija bit će nedvojbeno obznanjen ovog vikenda, ali poslije toga pojavit će se problem plana i provedbe, a i nepopustljiva protimba njemačkoga ustavnog suda preuzimanju bilo koje buduće odgovornosti za rastrošnost drugih država. Angela Merkel i Nicolas Sarkozy možda i jesu uvjereni, bar na spekulativnoj razini, u potrebu fiskalne unije; no njihova biračka tijela u tu potrebu nisu uvjerena.

U svakom slučaju, proteći će mnogo vremena prije nego što se učvrsti išta o čemu se bilo koji čelnici EU-a uspiju dogovoriti. Za to vrijeme eurozonska će dužnička kriza nastaviti bacati sve dulju sjenu unesrećujuće neizvjesnosti na svjetsko gospodarstvo.

David Cameron govori o potrebi da Europa posegne za „velikom bazukom" kako bi riješila svoje probleme. No ono o čemu bi on zapravo trebao razmišljati jest njegova vlastita velika bazuka kojom bi se poslužio u bavljenju nevoljama u Britaniji, jer kriza u Europi ne će u dogledno vrijeme prestati. Oslanjati se na Europu može se samo ako želiš pogoršati vlastiti usud, a ne učiniti to da bude blaži.

Mlateći rukama oko sebe i kričeći, glavni igrači u eurolandu vučeni su k tomu da prihvate veleplan za hvatanje u koštac s velikim neravnovjesjima u toj regiji, koji sadrži i dosad nezamisliv iznos dugova kojih se teret preuzima. Ako se taj plan provede u praksu, Grčkoj će biti oprošteno pola njezina duga, zaklada spasa bit će ojačana do čudovišnih razmjera između jednog i dvaju bilijuna eura, a banke će biti dokapitalizirane iz državnih riznica. Ma može to biti i smiono, ali nitko doista ne vjeruje da će takva zbrda-zdola, povuci-potegni konstrukcija donijeti išta više od rješenja kakvo se postiže stavljanjem flastera na ozljedu. „Veoma je vjerojatno da se Europa može u ovom trenutku kolektivno suglasiti" što se tiče pristupa, koji je druga riječ za kopiranje euroobveznica za solidarno zaduživanje, a da se pritom ne prizna da takve obveznice uopće postoje.

"Velebni plan"

Iako je riječ o detaljnoj studiji u sferi financijskog inženjeringa, nije riječ o nečemu što bi se suočilo s rasjedima u srcu krize zajedničke valute – naime, s naširoko različitim stupnjevima konkurentnosti između sjevera i juga, a ni s pat-pozicijom između zaduženih zemalja, koje su uzajmljivale mnogo više no što će ikada moći otplatiti, i zemalja zajmodavaca, koje nisu voljne prihvatiti činjenicu da su izgubile svoj novac.

Svi dijelovi „velebnog plana" u određenoj su mjeri manjkavi. Zahtijevanje od banaka da se s dubljim problemima solventnosti suoče tako što će podignuti veće kapitalne odbojnike pati od očitog nedostatka, naime od toga da bi se banke mogle odlučiti na buduće smanjivanje pozajmljivanja, a ne zaduživati se za više kapitala, čime će pogoršati ekonomsku krizu. Mnogi su već upozorili da je upravo to ono što one kane učiniti.

Do otpuštanja dugova Grčkoj može doći na „bezbolan" način samo ako se ono učini dragovoljno. Kreditori iz privatnog sektora već su obznanili da ne će prihvatiti takvo „šišanje". Ako se na kreditore izvrši pritisak, to postaje „kreditnim dogotkom", koji bi lako mogao pokrenuti kaskadu stečajeva uzduž i poprijeko europskoga bankovnog sustava.

No najviše kritika odnosi se na samu zakladu spasa. Ako se zakladu poveća do većeg iznosa, njezina pozicija pomiče se od toga da bude zaštićeni zajmodavac prema poziciji na prvoj crti gubitaka; to potkopava kreditnu vrijednost same zaklade i država koje se potpišu kao njezini jamci. Solventnije države zabrinute su da će biti povučene prema dnu od slabijih.

Kako nije izgledno da bi spas došao iz Europe, Britanija mora gledati svoja posla. Do ovog trenutka UK je davao doprinos potpori MMF-a pri opetovanim spašavanjima unutar eurozone. Takav pristup ne znači sam po sebi nikakvu naročitu opasnost. Sve dotle dokle MMF ostane zaštićeni zajmodavac, izgledi da će Britanija pretrpjeti gubitke na svojim pozajmicama MMF-u praktički su zanemarivi.

No ako takva financijska pomaganja ne dopru do najdubljih uzroka ove krize, ili ako ne pridonesu u većoj mjeri ublaživanju njezinih simptoma, tada moramo biti pripravni promijeniti pristup te se poslužiti svojim vlastitim utjecajem u MMF-u kako bi se katalizirala korjenitija rješenja.

Puna fiskalna unija, čak i ako bi bila moguća tempom nužnim da se spriječi kliženje Europe natrag u recesiju, ne mora biti u najboljem interesu UK-a. Mi možemo [u slučaju da se formira fiskalna unije] biti naposljetku obveznici Europe kao što smo to i sada, ali ni s malo više utjecaja [na nju] od onoga što ga imaju Kina ili SAD, a lako moguće i s manje utjecaja.

Uvjerljivije dugoročno rješenje s našega gledišta jest ono koje je prvi na pravi način materijalizirao Hans-Olaf Henkel, bivši čelnik Federacije njemačke industrije. Ponovno pogoršanjeStanje u Europi morat će se pogoršati za nekoliko stupnjeva magnitude prije no što k takvu razmišljanju bar izdaleka priđu eurozonski čelnici, no, na žalost, čini se da je to put prema kojem idemoTo bi se rješenje sastojalo u rascjepljivanju eura na dvoje, ali po tom rješenju Francuska bi se pridružila mediteranskoj periferiji tako da spriječi preveliku devalvaciju južnjačkog okrajka. To bi pak obnovilo konkurentnost, a ujedno bi i ograničilo inflacijski učinak na periferiji i ograničilo gubitke u germanskoj jezgri.

Stanje u Europi morat će se pogoršati za nekoliko stupnjeva magnitude prije no što k takvu razmišljanju bar izdaleka priđu eurozonski čelnici, no, na žalost, čini se da je to put prema kojem idemo.

Više od svega drugoga, Britanija treba biti pripravna na ponovnu nizbrdicu u Europi. U okolnostima u kojima vanjska potražnja strmo pada naniže, nikolika mjera reformiranja ponude, nikakvo kresanje poreza koje pogoduje investiranju, nikakve inicijative na planu zapošljavanja niti uklanjanje birokratskih zaprjeka ne će spriječiti to da gospodarstvo opet sklizne u recesiju. A niti se ministar financija može vječito oslanjati na to da bi tiskarski strojevi Bank of England-a bili potpora većoj potražnji [roba i usluga].

Neki način poticanja investiranja kojim se stvaraju radna mjesta posredstvom zajmovnih olakšica i rashoda za infrastrukturu mora se pronaći. Kao što je ministar financija naznačio, takve su strategije posvema primjerene programu usporednog smanjivanja proračunskog manjka.

Dopuštamo mogućnost da će one značiti to da dio fiskalnog mandata – sve manji javni dug prema kraju legislaturnog razdoblja – može doživjeti neuspjeh, no mnogo sporiji rast od planiranoga znači da je ponešto u tom planu već jako zastarjelo. Tko zna? Možda ne nužno. Na nesreću, riječ je o pobjedi nade nad iskustvom temeljem kojeg se misli tako.

Jeremy Warner
The Telegraph