Europska komisija slabo je vođena

Ledeno doba nastupilo je u odnosima Berlina i Bruxellesa. Eurozonska dužnička kriza teško je opteretila odnose između savezne vlade i Europske komisije. Čini se kao da je Angela Merkel u međuvremenu zažalila što je prije nešto više od dvije godine pripomogla da José Manuel Barroso dođe po drugi put na čelo tog upravnog tijela EU-a. Savezna je kancelarka razočarana šefom Europske komisije – zacijelo prije svega zbog toga što osjeća da je on pristran.

U trajnom prijeporu između konkurentnih država eura s Njemačkom na čelu na jednoj strani i financijski slabih zemalja na drugoj strani koje predvodi Italija Barroso se ustvari ne drži neutralno. On stalno iznova zastupa portugalske pozicije, koje nužno provociraju Njemačku, a sviđaju se Italiji. Sredinom kolovoza Barroso je pismom šefovima vlada EU-a stvorio dojam kao da želi još jednom povećati netom prije toga na 780 milijarda eura povećani fond euro-spasa. Kancelarka se rasrdila, pogotovu zato što i bez toga ima velikih problema s euroskepticima u vlastitu parlamentu.

Barroso otvoreno protiv Merkeline politike

Sredinom rujna Barroso je u Europskom parlamentu iscrpno pripovijedao o euro-obveznicama, iako mu je strogi „ne" Berlina spram toga bio dobro poznat. Najzad, prije nekoliko dana Barroso se u novinama „Bild" žestoko usprotivio otpisivanju grčkih dugova. Merkel i BarrosoBarrosovi iskoraci i nerazumijevanje gđe Merkel za njih zorno pokazuju da se njih dvoje jako razlikuju u svojim europskopolitičkim pristupima. Lajtmotiv gđe Merkel glasi: Tko plaća račun, taj ima glavnu riječ. Ona stoga smatra sasvim naravnim to da Njemačka i Francuska, otkako je započela eurozonska dužnička kriza, imaju sve veću dominaciju te da po svojoj milosti žele na čelo monetarne unije instalirati gospodarsku vlastOn je to učinio znajući kako je Njemačka u međuvremenu zauzela stajalište da je upravo to otpisivanje dugova neminovno te da nastoji u to uvjeriti Francusku.

Barrosovi iskoraci i nerazumijevanje gđe Merkel za njih zorno pokazuju da se njih dvoje jako razlikuju u svojim europskopolitičkim pristupima. Lajtmotiv gđe Merkel glasi: Tko plaća račun, taj ima glavnu riječ. Ona stoga smatra sasvim naravnim to da Njemačka i Francuska, otkako je započela eurozonska dužnička kriza, imaju sve veću dominaciju te da po svojoj milosti žele na čelo monetarne unije instalirati gospodarsku vlast.

Tu logiku Barroso ne može slijediti. Predsjednik Komisije tu je poradi svih 27 članica EU-a. On se mora skrbiti za to da teška dužnička kriza ne dovede do rascijepa u zajednici država. Zbog toga se Portugalcu ne može spočitavati to što stalno iznova zahtijeva solidarnost jakih sa slabijim državama. On tim samo slijedi temeljnu logiku Europske zajednice, koja u njemačkim glavama ni 50 godina poslije potpisivanja Rimskih ugovora još uvijek nije doprla do svijesti.

No time što se žali na novu njemačko-francusku dominaciju Barroso traži jeftin izlaz za sebe. Ta i sama je Europska komisija kriva što Njemačka i Francuska njoj iz ruku oduzimaju sve više ovlasti. To se opet pokazuje baš sada, kada nam prijeti novo izdanje bankovne krize. Da se uopće moglo do takve situacije doći, to na Barrosovo upravno tijelo nipošto ne baca dobro svjetlo. Komisija sama krivaSama je Europska komisija kriva što Njemačka i Francuska njoj iz ruku oduzimaju sve više ovlasti, što se opet pokazuje baš sada, kada nam prijeti novo izdanje bankovne krizeOno ima velik utjecaj na nadziranje i reguliranje europskog bankovnog sektora. No tim se utjecajem ona očito nije znala poslužiti tako da banke učini otpornijima.

Barroso želi sam sjati

Za financijsko reguliranje mjerodavni povjerenik EU-a za unutarnje tržište, Michel Barnier, proizvodi doduše stalno nove zakonske nacrte. No on nije dosad, sve u svemu, učinio mnogo da banke ne budu slabo potkožene vlastitim kapitalom. Naprotiv: On je doduše financijskim institutima velikodušno dao vremena do 2019. da u tom razdoblju provedu u praksu pooštrene standarde koji se tiču vlastita kapitala sadržane u strategiji „Basel III". Barnier k tomu nije dioničare ni vjerovnike banaka obvezao ni na to da unaprijed vode brigu da stvari ne krenu ukrivo i da za to odgovaraju. Jedan dugo najavljivani nacrt smjernica EU-a na tom planu još uvijek nije na stolu. Stječe se dojam da je u Bruxellesu aktivni bankovni lobi tu obavio sav posao.

I povjerenik EU-a za gospodarstvo Olli Rehn malo je toga dosad poduzimao da bi banke na vrijeme obuzdao. Taj Finac mogao je još u srpnju prošle godine inzistirati na tomu da se u testiranju banaka na stres provjere i rizici da dođe do prestanka otplate državnih obveznica. No to taj Finac nije učinio, iako su brojni ekonomisti to savjetovali i navaljivali da se to učini. Cijelo ljeto Rehn nas je stalno iznova uvjeravao da on probleme kapitala banaka ima pod punim nadzorom – pogrješno, kao što se u međuvremenu doznalo.

Možda bi Europska komisija bolje stajala kada bi iznjedrila i na svjetlo dana izašla s nekim karizmatičnim borcem protiv previsokih brda dugova i beskrupuloznih špekulanata. No umjesto sjaja, u Bruxellesu se nailazi na mnogo mutnog sivila. To bi možda moglo biti u svezi i sa šefom Komisije Barrosom. Taj Portugalac želi naime sam sjati, a ne omogućivati drugim zvijezdama da sjaju.

U prošlosti je bilo jakih povjerenika EU-a, kao što je Flamanac Karel Van Miert, koji su polirali ugled svih tijela EU-a u očima javnosti. Takvih figura u Barrosovu kolegiju nema – što jest propuštena šansa.

Ruth Berschens
Handelsblatt