Europska financijska kriza ponajprije je upravljačka kriza

Dok se Europa nalazi na rubu recesije, a opasnost od nove bankarske krize prijeti našim gospodarstvima, potrebno je konstatirati da je dužnička kriza prerasla u političku krizu koja prijeti Europi i njezinim temeljima.RupeVeć gotovo osamnaest mjeseci francuska i njemačka vlada vrludaju nastojeći začepiti rupe na brodu na koji sa svih strana prodire voda, dok je najpotrebnija stvar zapravo temeljita revizija europskog gospodarskog upravljanja te spoznaja da smo suočeni s radikalnim, ali u konačnici vrlo jednostavnim izborom

Rupe na brodu

Već gotovo osamnaest mjeseci francuska i njemačka vlada vrludaju nastojeći začepiti rupe na brodu na koji sa svih strana prodire voda, dok je najpotrebnija stvar zapravo temeljita revizija europskog gospodarskog upravljanja te spoznaja da smo suočeni s radikalnim, ali u konačnici vrlo jednostavnim izborom.

Ako francusko-njemački dvojac i Europska središnja banka (ECB) i dalje budu negirale situaciju i nastavile predlagati tek približna rješenja za krizu, čineći uvijek premalo i prekasno, pritisak tržišta neumoljivo će rezultirati raspadom eurozone. Njemačka će se vratiti na njemačku marku koja će biti procijenjena na najmanje pedeset posto vrijednosti eura čime će u samo nekoliko dana izazvati brutalan pad njemačkog izvoza. Zemlje južne Europe neće moći vratiti svoje dugove što će izazvati istinsku propast europskog bankarskog sustava. Zbog te bankarske krize presušili bi osobni i poduzetnički zajmovi te bi se Europa suočila s Velikom depresijom i društvenim posljedicama koje se uz nju vežu. Kad je predsjednica MMF-a Christine Lagarde nedavno ukazala na krhkost europskog bankarskog sustava – koja je očita – nepravedno ju je prekorila Europska središnja banka (ECB), pristalica zakona šutnje te koja je, paradoksalno, povisila svoje upravljačke udjele prije samo nekoliko mjeseci u trenutku dok je Europa na rubu gušenja. Nema sumnje, raspad eurozone predstavlja katastrofičan scenarij u kojem bi svi bili gubitnici, a Njemačka u prvom redu.

Alternativa

Alternativa bi bila da Njemačka i Francuska konačno pokažu političku hrabrost i osmisle ambiciozan europski projekt usredotočen na četiri ključne mjere:

-fiskalna integracija s formiranjem europske gospodarske vlade. Svaka zemlja zadržala bi nadzor nad vlastitim proračunom, ali bi se globalni iznosi troškova i zaduživanja određivali na centralizirani način;

-udvostručenje europskog stabilizacijskog fonda koji bi bio neka vrsta MMF-a eurozone (aktualnih 440 milijardi eura nedovoljno je za spašavanje Španjolske i Italije);

-pretvaranje ECB-a u sredstvo gospodarske i monetarne politike Unije poput Federalnih rezervi u SAD-u. Ovlasti ECB-a ne bi se više ograničavale na kontrolu inflacije već bi uključivale i održavanje rasta u zemljama eurozone;

-lansiranje euro-obveznica za koje bi jamčile sve zemlje članice. To nije nužno prva mjera koju treba poduzeti već je važno da princip euro-obveznica bude jasno uspostavljen. Ne zaboravimo da je s udjelom zaduživanja od 82% svog BDP-a, eurozona, gledana u cijelosti, financijski mnogo jača od Sjedinjenih Država, Japana ili Velike Britanije koji su mnogo zaduženiji. Ono što nedostaje jest želja da se eurozoni dade federalnija slika.

Kad bi Europa krenula u tom smjeru, ona bi ubrzo vratila svoj manevarski prostor. Istina, te mjere koje bi implicirale pojavu uzajamnog kreditnog ocjenjivanja na europskoj ljestvici, bile bi velik trošak za Njemačku i Francusku. Njemačka primjerice više ne bi bila u stanju izdavati obveznice na deset godina po aktualnoj stopi od 2 posto – koja je osim toga nenormalno niska – te bi morala prihvatiti povećanje cijene svoga duga od 3,5 ili 4% godišnje, odnosno gotovo 40 milijardi eura dodatne kamate. Koliko god bila velika, ta je cifra mala u odnosu na trošak raspada eurozone. Ovdje pritom ne govorimo o političkoj šteti koju bi uzrokovao nestanak eura čime bi se u nekoliko mjeseci uništilo upropastilo napore europske izgradnje.AlternativaAlternativa bi bila da Njemačka i Francuska konačno pokažu političku hrabrost i osmisle ambiciozan europski projekt usredotočen na četiri ključne mjere

Loše vijesti s tržišta

Jednostavno nema nekog posrednog scenarija te se ovakav zaključak malo pomalo nameće svim gospodarskim stručnjacima, pa čak i onima u Berlinu. Čak se i snažna udruga njemačkih izvoznika javno založila u korist euro-obveznica. Što se tiče francuske strane, svi već duže vrijeme znaju da stvaranje je federalne Europe na gospodarskom planu neizbježno iako zbog nastojanja da se očuva osjetljivost Angele Merkel nije bilo moguće braniti takav stav na mini-samitu u Elizejskoj palači. Zbog toga možemo samo žaliti.

Na nesreću, tržišta neće čekati. Kada se radi o lošim vijestima tržišta su neumoljiv stroj koji pretvara moguće u vjerojatno, a vjerojatno u stvarno. Europski politički lideri nisu uzeli u obzir pouke iz 2008. Kada potrošači i poduzeća izgube povjerenje u vlade koje postaju nemoćne, a oslabljene banke više ne posuđuju, događa se da ono najgore, što se nije moglo ni pretpostaviti, prerasta u bolnu realnost. A to se događa brzinom koja nas uvijek iznenadi. Negativna percepcije budućnosti uvijek završava recesijom te jedina stvar koja može izbrisati tu logiku u kojoj psihologija igra ključnu ulogu jest vjerodostojnost i politička inicijativa.

Danas smo točno na toj prijelomnoj točci. Za reformu eurozone nužno će trebati vremena no europskim građanima i tržištima potrebno je da znaju da avion ima svog pilota i svoj plan puta. Nije dovoljno zadovoljiti se riječima da smo odlučni. Nužno je dati konkretna rješenja, jer će inače Europa zapasti u kaos. Vremena nedostaje, ali je još uvijek moguće promijeniti tijek događaja. Ako u tome ne uspijemo, povijest će zapamtiti da je gospodarska kriza s kojom se danas suočavamo ponajprije upravljačka kriza.

Daniel Pintio
Le Monde