Njemačko europsko pitanje

Što Njemačka želi? Pitanje se pojavljuje u svakoj raspravi o euru. Jasno je što ne želi: ne želi „transfernu uniju", udruživanje državnih dugova i raspad zajedničke valute. No teško je znati kako će pomiriti ove ciljeve, a još teže razaznati konačni cilj njemačke europske politike.

U Berlinu se iznenada mnogo govori o remake-u Europske unije: izdavanju europskih obveznica, novim pregovorima o EU-ovim ugovorima pa čak i o stvaranju savezne Europe. Nitko ne zna hoće li se išta od ovoga dogoditi. Prepreke temeljnim promjenama toliko su odbojne da će čelnici uvijek biti u napasti da ih pokušaju odgoditi. Ali uvjeti njemačke rasprave mijenjaju se. Čini se da su njemački političari zaključili kako je došlo vrijeme za početak rekonstrukcije europskih institucija. Opet.

BerlinU Berlinu se iznenada mnogo govori o remake-u Europske unije: izdavanju europskih obveznica, novim pregovorima o EU-ovim ugovorima pa čak i o stvaranju savezne EuropeNjemački euro-federalisti probudili su se iz dugog drijemeža. Nije iznenađenje što Joschka Fischer, stari državnik zelenih, poziva na osnivanje „Sjedinjenih Europskih Država". Dojmljivije je to što su iste riječi izrekli i Gerhard Schröder, bivši socijaldemokratski kancelar, i Ursula von der Leyen, ministrica rada iz vladajućeg CDU-a. Schröder je ovaj tjedan bio u Bruxellesu i s drugim bivšim vođama – Felipeom Gonzalesom iz Španjolske, Guyom Verhofstadtom iz Belgije i Mattijem Vanhanenom iz Finske – tražio europske obveznice, ovlasti koje će EU-u omogućiti prikupljanje poreza, „javna dobra po cijeloj Europi" i europsku „federaciju".

Promjena mišljenja

To možda zvuči kao buncanje bivših. I se sigurno protivi sve većem euroskepticizmu širom kontinenta. No sama njemačka vlada govori o preoblikovanju EU-ovih institucija. Kancelarka Angela Merkel kaže da novo otvaranje ugovora nije tabu. Njezin ministar financija Wolfgang Schäuble govori o tome kako bi se jednog dana moglo odstupiti dio proračunske suverenosti.

Njemačka promjena mišljenja rodila se iz dvostruke pogreške, dosadašnjih financijskih mjera u eurozoni i političke strategije u Njemačkoj. Kako se dužnička kriza produbljivala, Njemačka je morala odstupati crtu za crtom. Prošlogodišnja pomoć Grčkoj trebala je biti jednokratna pomoć; otad su spašavani Irska i Portugal, a Grčka se vratila po još. Veliki europski fond spasa trebao je biti privremena mjera; sada ga pretvaraju u trajnu.

Taj debakl slabi njemačku vladajuću koaliciju. Ankete pokazuju da je Nijemcima dosta eura. No ni CDU-ovo protivljenje europskim obveznicama niti FDP-ovo očijukanje s otvorenim euroskepticizmom ne donosi im nove glasove. Naprotiv, socijaldemokrati i zeleni na dobitku su iako žele europske obveznice i mogli bi udružiti ultra-sigurne njemačke obveznice s bezvrijednim grčkim.

„Ovo je čudnovata zemlja", kaže Hans-Olaf Henkel, bivši šef BDI-a (Savez njemačke industrije), koji je nekad podržavao euro, a sada zagovara njegovu podjelu na sjevernu i južnu valutu. „Javnost ne voli euro, ali ne želi čuti za druge mogućnosti." Ova čudnovatost ima se nemalim dijelom zahvaliti povijesnim katastrofama. Poslijeratna Njemačka vezala je sebe propisima i ugovorima kako bi se oduprla napastima prošlosti: jakim ustavom koji će obuzdati političare, fiskalnim propisima koji će otjerati hiperinflaciju, EU-om koji će ukrotiti nacionalizam.

Kriza u eurozoni stavila je na kušnju djelotvornost ovih europskih propisa i navela Nijemce da se zapitaju zašto oni moraju plaćati kad ih drugi krše. No kako je ustavni sud pokazao ovaj tjedan, europska integracija previše je postala dijelom poslijeratnog njemačkog spasa da bi ju se lako ostavilo, bez obzira na to koliko problema stvarala. Zato sada neki demokršćani žele oživjeti proeuropsko naslijeđe Konrada Adenauera i Helmuta Kohla. Najbolji način suočavanja s euroskepticizmom, kažu oni, jest poboljšanje i produbljenje EU-a.

EuroAnkete pokazuju da je Nijemcima dosta eura. No ni CDU-ovo protivljenje europskim obveznicama niti FDP-ovo očijukanje s otvorenim euroskepticizmom ne donosi im nove glasove. Naprotiv, socijaldemokrati i zeleni na dobitku su iako žele europske obveznice i mogli bi udružiti ultra-sigurne njemačke obveznice s bezvrijednim grčkimIzmeđu Angele Merkel i eurofilnog Schäublea postoje razlike u mišljenju kako to valja postići. Oboje se slažu da su problemi u eurozoni nastali zbog nediscipline zemalja koje su nagomilale dugove i izgubile konkurentnost. Oboje žele nove načine jačanja proračunskih propisa. Oboje misle da bi europske obveznice, da se izdaju sada, ubilo i ono malo želje za reformama što postoji. Oboje se nadaju da će stroži propisi ne samo razriješiti krizu, nego i osigurati da se ona ne ponovi. No razlikuju im se mišljenja o budućnosti i europskim obveznicama. Merkel misli da bi propisi i pravičnost smanjili prinose na obveznice i europske obveznice učinili nepotrebnima. Za Schäublea su stroža pravila uvjet potreban za europske obveznice i tješnju političku uniju.

Ne znamo što hoćemo, ali rado o tome raspravljamo

Njemačka, znači, ne zna što hoće, ali ipak je spremna za razgovor. Njezini političari shvaćaju da sadašnji sustav neće omogućiti dugoročnu stabilnost u eurozoni. Znaju također da svaki pokušaj novih pregovora o tom sustavu skriva opasnosti.

Otpor u njemačkom Bundestagu i drugdje znači da zapinju i mjere djelomičnog spašavanja dogovorene u srpnju. Kakve su šanse da će se EU dogovoriti o još većem skoku prema fiskalnoj integraciji? I kakve su šanse da će građani glasati za nju? Možda je kriza poticaj federalizmu, ali nitko s time ne može računati. Sigurno je da jedino da bi bilo kakav ugovor kojim bi se mijenjale EU-ove institucije djelovao kao poremećaj. EU je velik dio desetljeća proveo pišući ustav i odbijajući ga i konačno ga oživjevši 2009. kao Lisabonski ugovor. Svaki daljnji gubitak suvereniteta od Njemačke bi vjerojatno zahtijevao dopunu ustava. Britanija bi natrag tražila ovlasti. Čvršće integrirana eurozona neizbježno bi izazvala pitanja o onih deset zemalja koje bi ostale izvan nje, a mnoge od njih nalaze se u njemačkom zaleđu. Bez liberalnih gospodarstava poput britanskog koja bi se oduprla protekcionizmu zajedničko tržište moglo bi doći u opasnost. Bila bi tragedija da pokušaj spašavanja eura u opasnost dovede zajedničko tržište. Njemačka ni to ne bi htjela.

The Economist